Tuga Aleksandra Radulovića Fute ne može se rečima opisati. Muž pokojne Marine Tucaković u kratkom roku susreo se sa gubicima u porodici koji su ga zauvek obeležili.
- Tragično je doživio gubitak sina Miloša nizom nesretnih događaja, nakon čega je uslijedio Marinin odlazak nakon teške borbe s rakom, a na kraju i smrt drugog sina Laće.Vijesti o svakom događaju izazvale su značajan potres u regiji, postavljajući pitanje hoće li Futa izdržati.U nesretnim okolnostima umjetnik se suočio s preranim gubitkom sina, a potom i oca, pa mu nije preostalo ništa drugo nego da utjehu potraži u svojoj vili na Vračaru i podnese bol.
Unatoč brojnim pokušajima kolega i suradnika da se s njim angažiraju, njihov se trud pokazao uzaludnim i u konačnici neisplativim.Nakon nekog vremena Aleksandar Radulović Futa pronašao je utjehu u svom istinskom glazbenom pozivu, kanalizirajući tugu u tu umjetnost, strast koju, naravno, dijeli s Marinom.
Futa se vratio na veliki ulaz u glazbenu scenu. Uspješno je završio skladanje pjesme “Za kraj”, izvorno namijenjene Jayu. Šuška se da je čak osnovao bend pod nazivom “Jay tribute band” kao posvetu kultnom pjevaču, a ova grupa je postala prepoznatljiva tijekom proslave Jayeva 60. rođendana.Po svemu sudeći, nastavio je tamo gdje su stali on i njegova majka, koju je od milja zvao Marina, ali u nešto drugačijem sastavu ekipe.
Goran Ratković Rale, njegov suradnik, suptilno je za Blic sugerirao da postoji žena koja se bez muke ugleda na Marinin uspjeh, a Futa je taj koji joj je omogućio priliku da pokaže svoje sposobnosti. Rale je ispričao kako je Ana Nikolić posjetila njegov studio raspitujući se za skladbe za njezine tekstove. Spomenula je da je primila dvije poruke od mlade žene. Rale ih je revno čitao i bio potpuno impresioniran, dok je nastavio objašnjavati.
U pitanju je Nadica Mutavdžić. Trenutno surađuje s Futom i sa mnom. Marina posjeduje nezamjenjivu kvalitetu, ali Nadičino pisanje nevjerojatno podsjeća na njezino. Samo vrijeme i publika mogu odlučiti hoće li Nadica, koju često nazivaju Marininom nasljednicom, nadmašiti svoj izvanredan opus, pothvat koji se čini gotovo nedostižnim.
BONUS TEKST:
Razmišljajući o bogatoj istoriji i šarolikosti kulturnih izraza širom sveta, teško je ne diviti se složenosti ljudskog iskustva i raznolikosti naše planete. Od drevnih civilizacija koje su oblikovale puteve razvoja do modernih društava koja se neprestano menjaju i prilagođavaju, svaki deo sveta nosi sa sobom svoju jedinstvenu priču, svoj pečat na istoriji i nasleđu.
Kroz vekove, ljudi su gradili i rušili, stvarali i uništavali, učili i evoluirali. Iza svake građevine, svakog umetničkog dela, svake knjige, leži traganje za istinom, lepotom, smislom. Civilizacije su se uzdizale i padale, ali svaki njihov korak, svaka odluka, ostavljala je dubok trag u tkivu ljudske istorije.
Kroz sva ta stoleća, ljudi su se povezivali i razdvajali, ratovi su se vodili, savezi su se sklapali, carstva su se širila i propadala. A ipak, uprkos svim razlikama, čovečanstvo je uvek težilo ka jedinstvu, ka razumevanju, ka miru. Snaga ljudskog duha, kreativnost i istrajnost, iznova su nas podsećali na to da smo svi deo iste priče, da delimo isti svet i istu sudbinu.
Danas, dok se suočavamo sa izazovima globalizacije, tehnološkog napretka i brzih društvenih promena, možda je važnije nego ikad prepoznati ono što nas spaja, umesto onoga što nas razdvaja. U ovom sve složenijem svetu, gde se granice brišu i komunikacija postaje sve lakša, važno je negovati razumevanje, poštovanje i solidarnost među ljudima.
Uzimajući u obzir naše bogato nasleđe, naše različitosti i našu zajedničku budućnost, možemo kročiti u sutrašnji dan sa otvorenim umom, saosećajnim srcem i željom da gradimo svet u kome će svako biti poštovan, svaka kultura cenjena, i gde će raznolikost biti snaga, a ne prepreka. Jer u konačnici, naša sposobnost da sarađujemo, da učimo jedni od drugih i da rastemo zajedno, leži u temelju naše budućnosti kao ljudske vrste.
