Ekipa emisije Paparazzo lov nedavno je posetila selo Donju Mutnicu u Paraćinu, gde se nalazi kuća u kojoj je odrasla popularna pevačica Ana Nikolić. Kuća, u kojoj je poslednjih godina živela samo njena baka sve do svoje smrti, sada je potpuno zapuštena. Meštani sela su izjavili da je Ana Nikolić redovno dolazila u selo, ali da je poslednjih godinu dana nisu videli.
- Kuća Ane Nikolić postala je izvor nostalgije za mještane jer budi sjećanja na Anino djetinjstvo. Prije nekoliko tjedana ekipa “Paparaco lova” upustila se u razgovore sa sumještanima, istražujući Aninu prošlost i njezinu obiteljsku prošlost. Prema riječima jednog stanara, kuća je trenutno prazna jer je Anina baka preminula, a majka živi u Beogradu. Otkako je nesretno izgubila baku, Ana i njezina obitelj rijetko posjećuju kuću, ispričao nam je jedan mještanin.Prema riječima susjeda, djevojčica je odrasla obično s majkom koja je bila ugledna žena i ocem koji je imao istaknutu poziciju kao seoski vođa. Nažalost, dogodila se tragedija i svi su prerano umrli.
Tijekom nedavnog posjeta, susjeda Anine bake podijelila je neke zanimljive spoznaje. Prema riječima susjeda, Ana je bila lijepo odgojeno dijete, iako nisu sigurni je li još uvijek. Bratu je, čini se, dano sve, a Ani ništa, što je očito bila želja njihove bake. Susjeda je spomenula da je Ana dolazila svake godine, ali ove godine nije. Osim toga, susjeda je spomenula da je Ana došla u posjet s nekim Rastom, kojeg su opisali kao suzdržanog i ugodnog pojedinca.
Prema riječima susjeda, bila je poznata kao izuzetno odgojeno i veselo dijete koje je uvijek bilo spremno za šalu i smijeh. Vrijedno je napomenuti da je jedan susjed, koji je imao jasne pristranosti, pohvalno govorio o njoj.Situacija je bila prilično kaotična. Obuvši mamine prevelike čizme, radosno bi šepurila po dvorištu, rekajući stihove Lepe Brene “Čačak, Čačak”. Njezina se odlučnost isplatila jer je postigla željeni rezultat.
Svi su je obožavali. U ovoj kući boravi sve do preseljenja u Paraćin, gde je pohađala osnovnu školu. Vidljiva je bila njezina duboka ljubav prema pokojnom ocu Dušanu, koji je tragično preminuo u mladosti. Mirno počiva na groblju našeg sela. Nažalost, njezina baka, koja je također tamo stanovala, preminula je prije nekoliko godina. Tijekom ljeta dolazila je u posjet, a sa sobom je vodila kćer Taru, koja se veselo igrala u dvorištu gdje je nekada stajala ljuljačka, kako se prisjeća baka Vera.
U selu u kojem je Ana Nikolić provela djetinjstvo, njena kuća danas stoji prazna i zapuštena. Odsutnost posjetitelja izazvala je u Ani osjećaj duboke tuge. Razmišljajući o svojoj prošlosti, Anino srce postaje teško dok se prisjeća razornog gubitka koji je doživjela u dobi od nepunih dvadeset godina – smrti svog voljenog oca.
– Ovo je nedvojbeno najizazovnija faza koju sam ikad iskusio. U dobi od 43 godine, što je samo nekoliko godina manje od moje sadašnje dobi, doživio je srčani udar. Srećom, moja teta, inače zdravstvena djelatnica, uspješno ga je oživjela i uspjela mu vratiti normalan rad srca. Nažalost, ostao je u komi nevjerojatnih 23 dana, nikada nije došao k svijesti, kako je pjevačica spomenula u nedavnoj izjavi.
Tijekom tih dana ostao sam u stanju sna, bez energije da svjedočim događajima koji su se odvijali na raznim ekranima. Do posljednjeg trenutka tinjao je tračak nade da će se osvijestiti. Ipak, čak i kad bi se probudio, vjerojatno bi njegove mentalne sposobnosti sličile onima biljke, budući da mu je mozak ostao bez kisika. Takav bi scenarij nedvojbeno bio još uznemirujući.
Anna Nikolić i nakon dvadeset godina proživljava duboku odsutnost oca. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, uspjela se prilagoditi na tugu koja prati ovaj gubitak. U početku se, otkrila je u jednom trenutku, borila protiv svoje tuge neumorno se posvetivši osobnom rastu.
– U mjesecu svibnju je preminuo, a to se poklopilo s vremenom kada sam trebala polagati čak šest ispita i uspješno završiti akademsku godinu na Višoj dizajnerskoj školi. Tražeći utjehu, pratila sam majku i brata Marka na more, pokušavajući nastaviti sa životom. Međutim, kako su se dani pretvarali u tjedne, težina stvarnosti postajala je sve teža. Tek s protokom vremena čovjek uistinu shvaća veličinu onoga što se dogodilo. Prošla sam niz emocionalnih faza: bilo je trenutaka kada sam se bacila na posao s gotovo maničnim intenzitetom, izolirala sam se u sobi i danima lila suze. Čak i danas, još uvijek doživljavam one slučajeve kada me tuga svlada.
