Što se tiče domaće kinematografije u posljednjih par godina, izašlo je jako puno kvalitetnih glumaca i glumica. Međutim, kada se povuče paralela sa prijašnjim vremenima i Jugoslovenskim filmom, jako puno vremena će prći dok se na sceni ne pojavi jedan Bata Stojković, ili Ljubiša Samardžić. Mi danas govorimo o Tašku Načiću, koji na žalost više nije sa nama.
Rođen 7. travnja 1934. u Kruševcu, Taško Načić je u rodnom mjestu završio osnovnu i srednju školu prije nego što je krenuo u kazališnu karijeru.
Završivši studij glume kod profesora Mate Miloševića na FDU u Beogradu, ostavio je neizbrisiv dojam na publiku. Zauvijek će ga pamtiti kao žestokog lovca naoružanog “zaključanom puškom” u “Tko to tamo peva?”, antijunaka Peru Mitića koji čvrsto vjeruje da “onaj tko ne cijeni karanfile nema pravo na postojanje”. Osim toga, portretirao je Božidara Majkovića, apatičnog državnog službenika u raspadajućem socijalističkom poduzeću prikazanom u “Boljem životu”.
Taško Načić je od malih nogu slovio za vrhunsku figuru u svijetu domaće kinematografije, visok čak 192 centimetra. Unatoč svom neosporivom talentu, suočavao se s neuspjesima kada su mu neke značajne uloge izmicale zbog njegovog fizičkog izgleda. Ipak, ustrajao je, usavršavao svoje vještine i podnosio razočarenja koja su ga snašla.
Na svom profesionalnom putu hrabro se suočio sa stvarnošću da područje filma, posebice, nameće stroge estetske kriterije koje on, u očima većine kulturnih inovatora, nije sasvim ispunio.
U jednom od svojih rijetkih intervjua Taško Načić izrazio je shvaćanje da ga fizički izgled ograničava u prikazivanju romantičnih uloga ili herojskih likova. Čvrsto je vjerovao da nikada neće imati priliku glumiti Hamleta. No, proslavljeni glumac postupno je naučio prihvatiti tu stvarnost te je ostao optimist da će uz predanost i ustrajnost ipak uspjeti.
Na pitanje o njegovoj reakciji na redatelje koji ističu njegov fizički izgled u ulozi, njegov je odgovor bio doista izvanredan.
Prema Načićevim riječima, početni fokus ne treba biti na nečijem izgledu, već na njegovim unutarnjim sposobnostima. Iako izgled može utjecati, Načić se prisjeća vremena kada je kao student na akademiji gledao dramsku kazališnu predstavu u kojoj je Tarasova glumila Anu Karenjinu. Unatoč tome što je Tarasova bila šezdesetogodišnja žena s viškom kilograma, njezin je portret lika bio toliko zadivljujući da je njezin fizički izgled postao beznačajan. Sam Načić svoju glumačku karijeru započeo je u Narodnom pozorištu u Beogradu, kasnije je nastupao u Kazalištu Boško Buha, a slavu je stekao u Ateljeu 212 zapaženim nastupima u renomiranim predstavama kao što su Kralj Ibi, Radovan III, Čudo u Šarganu, Kafanica sudnica i brojnim. filmova.
Tijekom svoje karijere pokazao je svoje majstorstvo u 67 kazališnih uloga, osvajajući publiku svojim izvedbama. Jedan od njegovih zapaženih uspjeha je desetogodišnje igranje u monodrami “Ne pucaj, brate”. Osim kazališnih uspjeha, okušao se i u svijetu filma, glumeći u dvadesetak filmova. Debitirao je 1960. s “Bolje je umeti” i nastavio krasiti filmska platna tijekom sljedećih desetljeća. Neki od njegovih značajnih filmskih ostvarenja uključuju “Boksači idu u raj”, “Majstor i Margarita”, “Čudo neviđeno”, “Zdravo inspektore”, “Nije lako s muškarcima” i “Sabirni centar”, među ostalima.
U 58. godini života preminuo je u Beogradu 26. ožujka 1993. Tijekom svoje karijere utjelovio je nezaboravne likove u raznim filmovima, poput Pera Mitića u filmu Slobodana Šijana “Davitelj protiv davitelja” i Lovca u filmu “Tko pjeva”. Tamo.” Osim toga, njegov izniman komičarski talent i zapaženo glumačko umijeće zauvijek će ostati zabilježeni u ulozi Božidara Majkovića u RTS-ovoj seriji “Bolji život” Siniše Pavića.
U čast njegovih postignuća podignuta je bista na Trgu glumaca u njegovom rodnom gradu.
