“`html

Josipa Lisac i Karlo Metikoš: Ljubav koja je trajala dvije decenije i ostala prisutna i nakon njegovog odlaska

Ljubavna i umjetnička priča Josipe Lisac i Karla Metikoša počela je 1971. godine, a tokom približno dvije decenije njihov odnos prerastao je u jedno od najprepoznatljivijih partnerstava nekadašnje jugoslavenske muzičke scene. Nikada nisu formalno sklopili brak, ali su zajedno gradili privatni život i karijere sve do Karlove smrti 1991. godine, nakon koje je Josipa nastavila govoriti o njemu kao o ljubavi koja je trajno ostala dio njenog života.

Njihova priča nije ostala zapamćena samo zbog toga što su oboje pripadali svijetu muzike. Tokom godina Josipa je u intervjuima i javnim prisjećanjima govorila o načinu na koji su razgovarali, pružali jedno drugome podršku i pokušavali rješavati nesuglasice bez vrijeđanja i dugotrajnog zamjeranja. Upravo je ta svakodnevna strana njihove veze kasnije postala jednako važna kao i zajednički umjetnički put.

Karlo je, s druge strane, govorio o snažnom utisku koji je Josipa na njega ostavila već pri upoznavanju. Njihova vlastita svjedočenja o početku veze govore o neposrednoj privlačnosti i osjećaju da se među njima dogodilo nešto posebno. Od tog susreta razvila se zajednica koja će trajati sve do njegove prerane smrti.

Susret 1971. godine postao je početak zajedničkog života

Godina 1971. bila je prelomna za oboje. Josipa je kasnije njihov prvi susret opisivala jednostavno, navodeći da su se pogledali i nakon toga ostali zajedno. Karlo je u svojim prisjećanjima govorio da se u to vrijeme, nakon povratka u Zagreb, pokušavao ponovo pronaći na muzičkoj sceni koja se u međuvremenu promijenila.

Tokom jednog odlaska u Petrinju sreo je Josipu. Susret dvoje muzičara ubrzo je prerastao u emotivnu vezu, a prema njegovim riječima, privukli su ga njen glas, ponašanje i posebnost koju je nosila. Njihova veza tako je od samog početka bila povezana i s muzikom, iako se nije svodila samo na profesionalnu saradnju.

Probleme nisu ostavljali neriješene

Kada je godinama kasnije govorila o Karlu, Josipa nije isticala samo zaljubljenost. Posebno je govorila o njihovoj komunikaciji. Prema njenim riječima, u odnosu nisu koristili vrijeđanje, psovanje niti demonstrativno zalupanje vratima nakon svađe. Ako bi se pojavio problem, pokušavali su o njemu razgovarati i riješiti ga bez dugog prebacivanja.

Važan dio tog odnosa bila je i međusobna podrška. Josipa je opisivala da je, kada bi jedno od njih prolazilo kroz težak period, drugo preuzimalo ulogu stabilnije osobe. Snaga se, prema njenom viđenju njihove veze, nije uvijek očekivala od istog partnera. Ponekad je podršku pružao Karlo, a ponekad ona.

Takva dinamika objašnjava zašto je njihova zajednica u njenim kasnijim prisjećanjima ostala povezana s osjećajem partnerstva, a ne samo s velikom romansom. Njih dvoje dijelili su svakodnevicu, ali i profesionalni prostor u kojem su oboje pokušavali sačuvati vlastitu individualnost.

Nisu se vjenčali, ali su dvije decenije dijelili život i muziku

Josipa i Karlo nikada nisu svoju vezu formalizovali brakom. Ipak, prema načinu na koji su govorili o zajedničkom životu, odsustvo formalnog dokumenta nije umanjivalo bliskost niti osjećaj pripadnosti koji su imali. Njihov odnos trajao je približno dvadeset godina i tokom tog perioda postao važan dio biografija oboje umjetnika.

Njihova bliskost snažno se preplitala s muzikom. Karlo je o Josipi govorio s velikim divljenjem, a zajedno su stvarali i gradili umjetnički identitet koji se nije uvijek uklapao u ono što je publici bilo očekivano. Upravo je takva individualnost, prema dostavljenom tekstu, postala jedan od važnih dijelova njihovog zajedničkog puta.

Njihovo partnerstvo naglo je prekinuto 1991. godine. Karlo je preminuo u 51. godini života. Za Josipu je njegov odlazak značio kraj njihove zajedničke svakodnevice, ali ne i prestanak mjesta koje je imao u njenom emotivnom i umjetničkom životu.

U godinama koje su uslijedile nastavila mu je posvećivati pjesme, riječi i uspomene. Način na koji je govorila o njihovoj vezi pokazivao je da Karlovu smrt nije doživljavala kao razlog da poništi ono što su imali. Naprotiv, njihov zajednički život opisivala je kao vrijedno iskustvo koje je nastavilo biti prisutno i nakon njegovog odlaska.

Josipina rečenica o životu poslije Karla ostala je posebno zapamćena

Jedno od pitanja koje joj se često postavljalo odnosilo se na to da li se nakon Karlove smrti pojavila neka druga velika ljubav. Upravo je odgovor na to pitanje postao jedna od najpoznatijih Josipinih izjava o njihovom odnosu.

„Nisam, jer mi je srce puno i u njega više ništa ne može da stane.“

— Josipa Lisac

Ta formulacija godinama se povezivala s njenim odnosom prema Karlu. Umjesto da njihovu zajednicu opisuje isključivo kroz gubitak, Josipa je naglašavala ono što je imala. U tom smislu, sjećanje na njega nije predstavljala samo kao tugu zbog onoga što je nestalo, već i kao trajno prisustvo nečega što je obilježilo veliki dio njenog života.

Njihova priča upravo zbog toga nastavlja privlačiti pažnju i ljudi koji nisu pratili njihovu karijeru sedamdesetih i osamdesetih godina. U njoj se spajaju privatna bliskost, zajednički umjetnički razvoj, razgovor, međusobna podrška i gubitak koji je došao nakon dvije decenije zajedničkog života.

Karlo je tako ostao prisutan i u Josipinoj umjetnosti i u načinu na koji je govorila o vlastitom životu. Njegovo mjesto nije pokušavala objasniti formalnim statusom njihove veze, već godinama koje su proveli zajedno i iskustvima koja su dijelili. Upravo zato činjenica da se nikada nisu vjenčali nije postala središnji dio njihove priče.

Od susreta 1971. godine do Karlove smrti 1991, njihova veza obuhvatila je gotovo dvije decenije privatnog i profesionalnog zajedništva. Decenijama kasnije Josipina sjećanja, pjesme i izjave nastavile su čuvati taj period od zaborava, pa je odnos dvoje umjetnika ostao jedna od onih priča nekadašnje muzičke scene koje se ne pamte samo po pjesmama, nego i po načinu na koji su dvoje ljudi govorili o ljubavi koju su zajedno živjeli.