Jedan od najvažnijih trenutaka u životu Milorada Pavića bio je kada je upoznao Jasminu Mihajlović, svoju životnu saputnicu s kojom je ostao do kraja života. Njihova ljubav bila je snažna, strastvena i nekonvencionalna, ali utemeljena na međusobnom poštovanju. Otvoreno su govorili o tome da je ona u početku bila njegova ljubavnica.
- Jasmina je podijelila značajne trenutke iz njegovog života, a nakon njegove smrti otkrila je neke manje poznate aspekte njegovog osobnog života, nudeći bogatije razumijevanje njihovog zajedničkog vremena.
Duboko tragičan događaj koji je duboko utjecao na Pavićev život bilo je samoubojstvo njegove kćeri Jelene. Kasnije je Jasmina iskreno pričala o ovoj razornoj obiteljskoj kalvariji, koja je duboko utjecala na poznatog pisca i ostavila ga skrhanog.
Jasmina je otkrila svoju blisku vezu s Jelenom, ističući da su često uživale u društvu. Ne samo da su bili obitelj, već ih je povezivalo i prijateljstvo koje uključuje i odlaske na kave, tijekom kojih je Jasmina bila potpuno svjesna Jelenine bitke s teškom depresijom. Iako je Jelena imala dugogodišnju povijest mentalnih problema, činilo se da su se stvari stabilizirale nakon njezine udaje i dolaska djeteta.
Nažalost, bolest se ponovno pojavila, a Jelena je prestala uzimati lijekove koji su joj bili od koristi, opirući se svim pokušajima da je se uvjeri u suprotno. Tragedija se dogodila kada je Jelena imala samo 43 godine, a iza sebe je ostavila četverogodišnju kćer. Jasmina se osvrnula na posljednje trenutke koji su doveli do te tragične noći; ona i Pavić bili su na odmoru na Zlatiboru, a samo dan prije Jelenine smrti obavili su telefonski razgovor.
“S Jelenom sam bila prijateljica, često smo išle na kavu, no ona se borila s teškom depresijom. Nakon što se udala i rodila dijete, činilo se da je njezina bolest potpuno nestala. Nažalost, čini se da je depresija počela da ponovo ispliva na površinu, a ona je prestala da uzima lekove, a niko je nije mogao da ubedi u suprotno kada je imala 43 godine, a njena ćerka je imala samo četiri godine, Milorad je s njom razgovarao telefonom dan prije nego što je umrla; nedavno je završila tečaj fotografije, a samo dva dana prije toga održala je samostalnu izložbu. Sljedeći dan nazvao me novinar da ispriča detalje o njezinom samoubojstvu, otkrivši da je skočila sa sedmog kata. Nisam znala što da radim, dok je Milorad bio sa svojim biografom, brzo smo se odvezli u Beograd .
Moj diplomski rad na fakultetu bio je usredotočen na njegove priče. Bilo je to 27. svibnja 1986. godine kada sam prvi put zakoračio u njegov kabinet na Filozofskom fakultetu. Tragajući za bibliografskom građom, našao sam se bez izvora o suvremenim autorima, što me natjeralo da posegnem za samim piscem. Trebalo mi je dva mjeseca da skupim hrabrosti da ga nazovem. Imao sam tri kontakt telefona Milorada Pavića, ali sam oklijevao s pozivom.
Kad sam konačno to učinio, predstavio sam se rekavši: “Zdravo, ja sam taj i taj, radim na diplomskom radu i želio bih…” na što se začuo duboki muški glas, već umirujući ja, odgovorio: “A zašto to radiš?” Ovo nije bio odgovor koji sam očekivao. Izvalio sam nešto nepristojno, rekavši, “zato što volim tu prozu.” Zatim je zakazao sastanak za sljedeći dan u svom uredu. Tako je počelo naše upoznavanje.
Prvotno povezivanje preraslo je u suradnju, a ja sam istovremeno postala roditelj i radila u raznim sredinama, uključujući škole i Institut za književnost. Moja fascinacija Pavićem i njegovim pričama održala nas je u kontaktu, ali je ostala značajna distanca koja me navodila na uvjerenje da se između nas ništa ne može dogoditi. Ta je faza trajala pet godina, do 1991. U tom razdoblju bio sam zaposlen u nevladinoj organizaciji koja je imala za cilj zagovarati nominaciju Milorada Pavića za Nobelovu nagradu za književnost, što je dovelo do događaja u Narodnom pozorištu u mom rodnom Nišu.
Oboje smo bili gosti hotela, svatko je dobio svoju sobu, no ubrzo se pokazalo da naša veza više ne može postojati bez fizičkog kontakta. Shvatili smo da ljubav nije opcija; bilo bi nepošteno i prema nama samima i prema našim obiteljima, i prepoznali smo nemogućnost održavanja tako intenzivnog odnosa u tajnosti. Te večeri u Nišu postalo nam je jasno da više ne možemo kriti istinu od sebe. Dugi niz godina sve se činilo dalekim, ali onda se rasplamsalo. Zaprosio me je, ali ja nisam mogla izaći iz braka zbog četverogodišnjeg djeteta.
“Sa sobom je ponio samo rukopise, pisaći stroj i neke osobne dokumente kada je izlazio iz braka.” Osigurali smo stan u tadašnjoj ulici Georgija Dimitrova, točno nasuprot Tašmajdanskog parka, gdje je sada spomenik Paviću. Bez ičega smo kupili štednjak, plastični stol, stolice… Tada smo se osjećali grozno. Iskustvo je bilo nevjerojatno izazovno i duboko transformativno, toliko da ga se radije ne bih prisjećao. Neizvjesnost se nadvijala oko toga možemo li koegzistirati, jer ljubav i književnost postoje u jednom carstvu, dok pravi život prebiva u drugom. Bojao sam se da će izdržati život s Pavićem biti nemoguć zbog njegove predanosti zanatu. Poslu je pristupao vojnički disciplinirano.
Imao je već odraslu djecu: kćerku od 27 i sina od 31 godinu. Bila sam u dobrom braku i rekla sam Miloradu: “Ne mogu ja to”. Tijekom mjeseci od prosinca 1991. do travnja 1992. postalo je očito da moram ostaviti svoj prethodni život iza sebe. Zatim je došao do moje majke, otišli smo na večeru i zaprosio me. Moj je razvod bio prilično kratak, dok je njegov trajao četiri godine. Branka Pavić nije bila voljna rješavati stvari nikakvim dogovorom. Iako sada nema svjedoka koji bi to potvrdili, vjerujem da je njegov brak završio i prije nego što sam ja došla na scenu.
Njegova supruga, povjesničarka umjetnosti, teško je podnijela situaciju, a Milorad joj je sve prepustio, osiguravši njezinu dobrobit, dobrobit djece i šire obitelji. Dosljedno mu je svačija sreća bila prioritet. Dok sam putovao s njim, vodio sam popis lijekova i svih potrepština, od pudera do parfema, s detaljima tko treba kupiti što. “Borislav Pekić je umro, a ja sam trebao umrijeti.
Njihovo romantično putovanje obuhvaćalo je i lijepa i izazovna iskustva. Tek 1996. godine, nakon dugotrajnog brakorazvodnog procesa, konačno su se vjenčali. Sve to vrijeme Kaporovima su izražavali svoje frustracije zbog neopravdanog odugovlačenja postupka. Moma je tada Miloradu dao mudar savjet: “Obuci odijelo, stavi kravatu, pripremi sendvič i ostani u sudnici dok ne dobiješ papire.
Borislav Pekić je preminuo, a Milorad se sa sastanka kući vratio pijan i uplakan. Kad sam prvi put vidio kako moj bog plače i vidio ga pijanog, ostao sam zapanjen. Primijetio je: “Pekić je umro, a trebao je”, izjavu koju sam teško razumio, osim činjenice da je imao duboku naklonost prema Pekiću. Naš brak sklopljen je 1996., što se poklopilo sa završetkom brakorazvodne parnice. Tada je Momo Kapor savjetovao: „Slušaj, Mičo, obuci odijelo, spremi sendvič, sjedi na klupi i ne izlazi iz suda dok ne nabaviš papire.
Milorad je izrazio svoju zbunjenost rekavši: “Ma dobro je, ali ja ne jedem sendviče”. Međutim, sutradan se on spremio, ja sam mu napravio sendvič i on je otišao na sud po potrebne papire. Samo tjedan dana kasnije, vjenčali smo se upravo u ovoj prostoriji u kojoj trenutno sjedimo. Nisam bila sigurna treba li moj sin, koji je tada imao osam godina, biti prisutan. Iako smo priželjkivali crkveno vjenčanje, značajna razlika u godinama od 31 godine teško je to prihvatila.
“Moj je suprug svjedočio toj ljubavi, pa kad sam spomenula da se dogodila, to nije bilo posebno iznenađenje. Imala sam sreću što su oba moja muža bili pravi džentlmeni. Njihova veza nastala je 1999. tijekom bombardiranja. Mučila sam se kako pomiriti djetetovu ljubav oca, muža, djeteta i majke u čije smo nuklearno sklonište potražili utočište. Dogovorili smo se da će moj sin ostati s ocem, jer bi ga briga za njega spriječila da bude mobiliziran, Pavić je primijetio: ‘Neću umrijeti ovdje; najbolji dio je što smo Zoran i ja dijelili ovaj prostor nekoliko mjeseci.’ Međutim, moja šira obitelj me nije prihvatila i bilo je duboko dirljivo što su me stavili na stup srama zbog moje silne ljubavi, bili smo potpuno obuzeti jedno drugim tijekom tih godina, upleteni u potpuno zavođenje. neprestano se međusobno natječu i mame.
Osjetio sam ubod ljubomore prema njima. Kad je napisao ‘The Other Body’, koja je posvećena meni, ta se ljubomora ponovno javila. Primijetio je: ‘Sada si ti glavni lik i opet si ljubomoran. Ženama nikad dosta ljubavi.’ Iskreno sam požalila jer je bio duboko zaljubljen u mene i cijenio je sve što sam stvorila. U tom pogledu nisam dobio nikakvu pomoć. Na kraju bi primijetio zarez koji nedostaje ili slovo koje je ispalo, i to bi bio opseg njegovog unosa. Bio sam oštar prema njemu u vezi s njegovim pisanjem. Često je poslijepodne drijemao, tvrdeći da je toliko toga postigao u jednom danu. Neumorno je pisao cijeli dan, a do trenutka kada se približio kraju svakog romana, nalikovao je nekome kome je očajnički potrebna liječnička pomoć.
Brojni su pozivi upućeni Hitnoj pomoći, a odgovor je bio: ‘Pavić opet završava roman; mi smo na putu.’ Štoviše, imao je značajno srčano oboljenje, a kada je izjavio ‘Evo, gotov sam’, to je značilo da će se knjizi posvetiti barem još godinu dana. Pavić nikad nije kasnio, a jedina mu je mana bila lula; doživio je čak i trovanje duhanom tijekom književne turneje. Kuhanje nije bilo u njegovom repertoaru, a recepti koji se nalaze u njegovim djelima proizlazili su iz mašte, jer su ih neke žene pokušavale slijediti, ali nisu imale uspjeha.
Kapor je jednom primijetio: “Pa, Micho, svi vjeruju da uživaš samo u Chateaubriandu. Tko bi mogao zamisliti da uživaš i u grahu s lukom kuhanim na štednjaku?”
Njegova odjeća za njega je imala veliku važnost; želio se odijevati u baroknom stilu. S druge strane, bio je prilično utjecajan, a ako bih se navečer osjećao posebno potišteno, održao bi predavanje o baroknom namještaju koje je trajalo točno 45 minuta. Kad bi mu se pružila prilika, težio bi da liči na Dositeja Obradovića. Unatoč tvrdnji da mu ne treba ništa više od svijeće i da mu nije potrebna kuća, duboko je cijenio luksuz. Zbog toga ovdje nismo bili posebno favorizirani; pridavali smo važnost onome što jedemo, kako se odijevamo i našem cjelokupnom životnom stilu, koji je odražavao osjećaj gospodstva. Njegova strast prema ljepoti bila je ogromna i nije bila izraz snobizma.
Uživao je u društvu žena i često je raspravljao o značaju muških i ženskih principa za pisce. Dijelili su obostrano cijenjenje muzeja i galerija, a nakon što bi ispunili svoje obveze, uronili bi u okrepljujuću energiju slika koje su ih revitalizirale. “Odredio sam vrijeme zaključavanja blagajne. Kad su stizali zahtjevi za novine, bilo je božanstveno. Jednom su me nazvali iz ruskog Playboya i ponudili mi da za tisuću eura napišem 4000 znakova. Bio sam oduševljen, ali primijetio je: ‘Oh, ne dam se prevariti’. Odgovorio sam, ‘Učinit ću to za tebe, samo da zaradim nešto novca’, no on mi nije bio voljan dopustiti da preuzmem zadatak
Zbunilo me zašto bismo štedjeli na taksiju u Parizu dok smo se trošili na večeru. Radije sam stigao na tu večeru taksijem nego podzemnom željeznicom, ali je tijekom 1990-ih naš pristup bio obilježen štedljivošću i usredotočenošću Na liječenje moje kćeri Jelene potrošena je značajna količina novca u iznosu od milijun dolara, odnosno u vrijednosti od jedne Nobelove nagrade Izazov za oca da odbije bilo što svom djetetu, odlučio sam ne intervenirati u toj dinamici tek nakon 2000. godine smo si dopustili da idemo samo na književna događanja , pa smo odlučili krenuti na izlete isključivo radi uživanja.
