Moj muž već duže vrijeme živi i radi u Njemačkoj. Otišao je da bi nam stvorio bolji život, a ja sam ostala u našoj zemlji da završim trudnoću. Prije nekoliko mjeseci, nakon što sam rodila našu djevojčicu, napokon sam se pridružila mužu u malom stanu koji je unajmio. Novi početak, nova zemlja, dijete u rukama i osjećaj da ništa više nije poznato.
Bilo mi je teško priviknuti se. Jezik nisam znala, sve oko mene bilo je nepoznato i hladno. Ali trudila sam se, zbog naše bebe, zbog nas.
- Prošli vikend bio je nešto što nikada neću zaboraviti. Noć koja me je ostavila potpuno bespomoćnom i slomljenom. Moj muž je te večeri radio noćnu smjenu, a ja sam ostala sama sa bebom. Ništa nije slutilo na to da će se ta noć pretvoriti u noćnu moru.
Sve je počelo kada je naša kćerkica odjednom počela neprestano plakati. Plač je bio drugačiji, nekako očajan, kao da nešto ozbiljno nije u redu. Nisam znala šta da radim. Pokušavala sam je smiriti, nositi, pjevati joj – ništa nije pomagalo. U očaju sam posegnula za toplomjerom, a kada sam vidjela brojke – 38,3 – srce mi je stalo. Nikada do tada nije imala temperaturu. Bila sam sama, u stranoj zemlji, jezik ne razumijem, muž na poslu, a moje dijete bolesno.
Panika me je obuzela. Počela sam da se tresem. Nisam mogla jasno da razmišljam. Znala sam da moram nešto da uradim, da joj pomognem. Uzela sam je u naručje, zamotala i krenula od vrata do vrata, kucajući u nadi da će se neko smilovati i pomoći. Međutim, niko nije otvarao. Ili nisu bili kod kuće, ili se jednostavno nisu usudili otvoriti nepoznatoj ženi koja u naručju drži plačljivu bebu. Strah i očaj su me gušili. Bila sam spremna da plačem zajedno s njom.
- Kada sam već skoro izgubila svaku nadu i krenula nazad, čula sam da se jedna vrata otvaraju. Ispred mene je stajala starija Njemica, sijede kose i blagih očiju. Bez riječi, samo pogledom punim razumijevanja, pružila je ruke ka mojoj bebi. Uzela ju je pažljivo, a meni pokazala da uđem unutra.
U njenom stanu je sve bilo tiho, uredno, sa nekom toplinom koju nisam osjetila danima. Skinula je bebinu odjeću i počela je pažljivo brisati alkoholom. Meni se u tom trenutku sve miješalo – šok, strepnja, nepovjerenje, ali i tračak nade. Nakon nekoliko minuta, temperatura se počela spuštati. Beba se umirila, prestala plakati, a ubrzo potom i zaspala.
Ta žena, iako nismo govorile isti jezik, uspjela je rukama i gestovima da mi objasni da mojoj djevojčici izlaze zubići, da je to normalno, da ne paničim. Nije mi to tada bilo ni na kraj pameti. Svaka mama zna koliko prvi zubi mogu biti teški, ali kada se desi prvi put – i to daleko od kuće – strah preplavi sve racionalno.
Ono što me posebno potreslo je činjenica da je upravo alkohol – nešto što smo moj muž i ja oduvijek odbacivali u svakom obliku – bio ono što je pomoglo mojoj bebi. Mi smo vjernici, i strogo se držimo načela da alkohol ne koristimo, čak ni za medicinske svrhe. Upravo zato, nisam smjela reći mužu šta se desilo. Znam kako bi mogao reagovati. Možda bi bio ljut, možda razočaran, iako sam postupila u najboljoj namjeri.
Ali najvažnije od svega je da je ta noćna mora prošla. Moja beba je dobro. I u toj teškoj noći, kada su me svi ostavili iza zatvorenih vrata, jedna nepoznata žena mi je pružila ruku. Bez riječi, ali s više razumijevanja nego što sam ikada mogla tražiti.Ova priča me naučila mnogo. O ljudskosti, o tome koliko smo ranjivi kad smo daleko od doma, i koliko ponekad oni koji nam nisu ništa – postanu najveće utočište.