Za danas smo vam donijeli jednu jako zanimljivu ispovijest, a koja je povezana sa jednim samohranim ocem. Evo, šta mu se zapravo konkretno i desilo….
Tvoj osjećaj nelagode, zabrinutosti i povrijeđenosti u ovoj situaciji je potpuno razumljiv. Kada si roditelj, naročito majka male djevojčice, prirodno je da osjetiš uzbunu kada se naruši granica intime, posebno bez tvog znanja i pristanka. Nisi “pretjerala” – reagovala si kao majka koja brine i koja pokušava razumjeti što se zaista dogodilo, i što to znači za tvoje dijete.
Ono što ovu situaciju čini složenom nije samo čin – kupanje – nego kontekst i komunikacija oko njega. Tvoja kćerka je nešto rekla iskreno, bez zadrške, jer joj to nije djelovalo problematično – i to je dobar znak da se ona, uprkos svemu, osjeća sigurno. Međutim, tvoje instinktivno uznemirenje nije bez razloga. Kupanje djeteta, posebno ako ima već pet godina, spada u veoma intimne roditeljske zadatke koji podrazumijevaju bliskost, povjerenje i jasan dogovor između odraslih koji brinu o tom djetetu.
Emin komentar da je dijete “izgledalo zapušteno” ne samo da je neprimjeren i uvredljiv, već pokazuje nedostatak empatije i razumijevanja tvoje pozicije kao majke. Umjesto da se izrazi kroz brigu ili da najprije razgovara s tobom ili ocem djeteta, ona je sama donijela ocjenu i postupila bez tvoje saglasnosti. To može djelovati kao prelazak granice i uplitanje u tvoju roditeljsku ulogu – i to nije sitnica.
S druge strane, moguće je da je njena namjera bila dobronamjerna, ali način na koji je to komunicirala – direktno, hladno, osuđujuće – nije način koji gradi mostove među roditeljima i partnerima. Umjesto dijaloga i zajedničkog interesa za dobrobit djeteta, ostavila te je sa osjećajem krivnje i nesigurnosti, što nikada ne bi smjela biti posljedica “pomoći”. Umjesto da te osnaži kao majku, njen gest te je dodatno uzdrmao.
- Ono što je ključno sada jeste da osiguraš emocionalnu sigurnost svog djeteta bez stvaranja konflikta koji bi mogao nju povrijediti. To ne znači da trebaš prešutjeti stvar, već da pokušaš, koliko je moguće, postaviti jasne granice. Možeš razgovarati s bivšim partnerom još jednom, ali ovaj put iz pozicije mirnog i racionalnog tona – ne zato što on to zaslužuje, već zato što je tvojoj kćerki potrebno da se njeni roditelji ponašaju zrelo i stabilno, čak i kad se ne slažu.
Možeš reći nešto poput: “Znam da možda ne vidiš problem, ali meni je važno da osjetim da imamo međusobno poštovanje kada je riječ o njezi našeg djeteta. Ne bih željela da se ponove situacije u kojima neko drugi bez moje saglasnosti ulazi u intimne roditeljske zadatke, poput kupanja. Razumijem da Ema želi pomoći, ali molim te da se ubuduće o takvim stvarima razgovara.”
Isto tako, bilo bi korisno da sa svojom kćerkom, na njoj razumljiv način, izgradiš osjećaj sigurnih granica. Ne moraš je opterećivati detaljima, ali možeš s njom pričati o tome ko smije da je kupa, kako da prepozna nelagodu i da zna da uvijek može sve reći tebi bez straha ili srama. Ta sigurnost u komunikaciji s tobom biće joj najvažniji oslonac u budućnosti.
Ova situacija ne znači da više nikada možeš imati povjerenja, ali prirodno je da sada osjećaš oprez. Važno je da ne dopustiš da to preraste u trajnu napetost ili ogorčenost, jer bi to moglo na kraju najviše uticati na tvoju djevojčicu. Ipak, imaš pravo da štitiš granice, da tražiš poštovanje i da ne budeš ušutkana riječima da “pretjeruješ”. To što osjećaš ne treba da bude zanemareno – tvoje emocije su signal koji ti govori da nešto treba adresirati.
U svijetu u kojem se često očekuje da majke budu “fleksibilne”, ti si pokazala ono najvažnije: da ti je stalo, da vidiš i osjećaš sve što je važno – i da si spremna reagovati kad osjetiš da tvoje dijete treba zaštitu. To je snaga, a ne slabost. I to je temelj pravog roditeljstva – onog koje ne bira lakši put, već onaj koji vodi ka djetetovom miru i sigurnosti.
