– U Nastavku našeg današnjega članka govorićemo o jednoj jako emotivnoj životnoj ispovijesti. Naime, imamo jako puno slučajeva kada premine neko od supružnika, a kada se to desi u poznim godinama, onda je to jako tragično….
Prošlo je godinu i dva mjeseca otkako je moja supruga podlegla neizlječivoj bolesti. Imala je samo 28 godina, moja prva ljubav i ključni dio mog identiteta… dala je život trojici sinova. U posljednjim mjesecima njezina života tražila je da joj obećam da ću nastaviti živjeti nakon njezine smrti, potražiti drugog partnera i na kraju se ponovno oženiti. Rekao sam joj da je ona moja jedina, vječna ljubav.
Ipak, na godišnjicu njezine smrti… U snu mi je još jednom pružila ruku, potičući me da nastavim sa životom. Prošla su dva mjeseca, ali ne prođe niti jedan dan, a da se neprestano ne prisjećam njezinih riječi. “Želim da ne budeš samoća; želja mi je da imaš društvo i iskreno se nadam da ćeš s njom pronaći veću radost nego sa mnom. Međutim, tu želju ne mogu ispuniti… U ovom trenutku , noć mi budi emocije i gajim nadu da će mi ona opet krasiti snove.
DODATNI TEKST
Susreti s kliničkom smrću pružaju neurokirurzima mnoštvo intrigantnih uvida. U početku sumnjajući u pojam života nakon smrti, iskusio sam kliničku smrt iz prve ruke, tijekom koje je moj mozak obradio tri različite poruke. Odgojen u znanstvenoj atmosferi kao dijete neurokirurga, bavio sam se istim zanimanjem, naposljetku postavši akademski neurokirurg i predavajući na prestižnim institucijama, uključujući Harvard Medical School i druge.
Kroz moje razumijevanje moždanih funkcija tijekom iskustava bliskih smrti, razvio sam postojano uvjerenje u vjerodostojnost znanstvenih tumačenja u vezi s onostranim izvantjelesnim iskustvima koja opisuju oni koji su prošli kroz takve događaje. Mozak, iako je nevjerojatno složen ali vrlo delikatan sustav, reagira čak i na manje padove razine kisika. Stoga nije bilo osobito iznenađujuće što su se oni koji su pretrpjeli znatnu traumu vratili s izvanrednim narativima svojih susreta. Ipak, to ne znači da su doista “putovali”. Iako sam se smatrao odanim kršćaninom, moja je vjera bila više plitka nego iskrena. Nisam osjećao zamjerku prema onima koji su na Isusa gledali kao na više od puke iznimne osobe koja je nosila nevolje svijeta.
Moja empatija bila je na strani onih koji su pronašli utjehu u svojoj vjeri u Boga koji voli bez uvjeta. Zapravo, zavidio sam na dubokom osjećaju sigurnosti koji su takva uvjerenja jasno pružala. Kao znanstvenik, bio sam itekako svjestan potrebe da za sebe odbacim ova uvjerenja. U jesen 2008., nakon jednotjedne kome tijekom koje je moj neokorteks ostao neaktivan, doživio sam toliko značajno iskustvo da mi je dalo znanstvenu osnovu za podupiranje ideje o opstojnosti svijesti nakon smrti.
Priznajući da bi moje isprike mogle biti shvaćene kao skeptične, ispričat ću svoje iskustvo služeći se logikom i jezikom znanstvenika, kakav sam i ja. Jednog ranog jutra prije četiri godine probudio sam se s iscrpljujućom glavoboljom. Nekoliko sati nakon toga, cijeli moj korteks – dio mozga koji upravlja našim mislima i emocijama i temeljan je za našu ljudskost – prestao je raditi. U Općoj bolnici Lynchburg u Virginiji, gdje sam radio kao neurokirurg, medicinsko osoblje utvrdilo je da sam dobio rijetku vrstu bakterijskog meningitisa, koji se obično javlja kod novorođenčadi.
Bakterija E. coli infiltrirala se u moju cerebrospinalnu tekućinu, polako oštećujući moj mozak. Po dolasku na hitnu toga jutra, vjerojatnost da će preživjeti bilo što osim vegetativnog stanja već je bila vrlo mala. Proveo sam sedam dana u dubokoj komi, moje tijelo nije reagiralo dok su moje više kognitivne funkcije radile potpuno izvan mreže. Sedmog jutra mog boravka u bolnici, baš dok su moji liječnici raspravljali o mogućnosti prekida mog liječenja, neočekivano sam otvorio oči. Događaj da moje svjesno ja ostaje živahno i angažirano dok je moje tijelo ležalo u komi prkosi svakom znanstvenom obrazloženju.
Čak i s bakterijama koje su ometale neurone u mom korteksu, moja je svijest krenula u prostrano područje svemira za koje nisam ni slutio da bi moglo biti stvarno, a sve to bez funkcionalnog mozga. U svom prethodnom stanju, prije kome, pouzdano bih tvrdio da je takva pojava krajnje nezamisliva. Ipak, ova dimenzija – u biti isto područje koje opisuju mnogi koji su iskusili situacije bliske smrti i druge mistične susrete – doista postoji. Opipljiva je, a uvidi i otkrića s kojima sam se susreo u ovom prostoru istinski su me premjestili u drugo područje: ono u kojem nadilazimo svoja fizička tijela i umove i gdje smrt ne označava kraj svijesti, već dio dubokog i ekspanzivno putovanje.
