Pet godina je provela u zatvoru, a na izlazu su je čekala dvojica muškaraca: Jedan dokument otkrio je ime koje ju je potpuno slomilo

Kada je tridesetogodišnja Petra Varga nakon pet godina konačno napustila zatvor, pred glavnom kapijom čekala su je dvojica muškaraca koja su nekada predstavljala najvažniji dio njenog života. Jedan je bio njena nekadašnja ljubav, a drugi prijatelj iz djetinjstva kojem je godinama bezrezervno vjerovala. Obojica su učestvovala u događajima koji su prethodili njenoj osudi, dok je Petra iza zatvorskih zidova preživjela gubitak trudnoće i, prema vlastitoj ispovijesti, niz nasilnih napada. Međutim, neposredno prije izlaska dobila je službeni dokument koji je otvorio sasvim drugačije pitanje o tome ko je mogao stajati iza njenog stradanja.

Snijeg je prekrivao ulicu ispred zatvora dok su Viktor Jurić i Tomislav Borić čekali ženu koju nisu vidjeli godinama. Viktor je stajao pored crnog Mercedesa i nestrpljivo provjeravao vrijeme, dok je Tomislav, oslonjen na svoj Porsche, držao tamni kišobran. Njihovi pogledi neprestano su bili usmjereni prema glavnoj kapiji.

Petra ih je vidjela kroz prozor, ali nije željela izaći pred njih. Za nju njihovo prisustvo nije značilo pomirenje niti povratak starom životu. U maloj torbi koju je nosila nalazili su se medicinski nalazi, nekoliko ličnih stvari i dokumenti zbog kojih je počela drugačije gledati na proteklih pet godina.

Djetinjstvo obilježeno siromaštvom i čovjekom koji joj je pružio dom

Petra je odrasla u Osijeku, gdje je veoma rano upoznala gubitak i neizvjesnost. Otac joj je poginuo u saobraćajnoj nesreći kada je imala samo pet godina, a majka je nekoliko mjeseci kasnije napustila porodicu. Brigu o djevojčici preuzeo je njen djed Stjepan, skroman čovjek koji je živio od sakupljanja starog papira, kartona i povratnih boca.

Njihov život nije bio lagan. Stjepan je popravljao odbačene predmete i prodavao sve što je moglo donijeti makar malu zaradu, nastojeći unuci omogućiti pristojno odrastanje. Kada je Petra krenula u školu, preselili su se u malu kuću na rubu grada kako bi imala bolje mogućnosti za obrazovanje.

Jedna uspomena posebno joj je ostala urezana u pamćenje. Kao djevojčica poželjela je srebrnastu kopču za kosu kakvu je vidjela kod druge učenice. Djed je dugo posmatrao izlog trgovine prije nego što je odvojio novac i kupio joj taj mali ukras, koji je Petra sačuvala i kada je odrasla.

U sedmom razredu njenu nadarenost za matematiku primijetila je nastavnica Mirjana Borić. Pomogla joj je da se prijavi za stipendije, dok je njen dvije godine stariji sin Tomislav povremeno učio s Petrom. Stjepan je bio toliko zahvalan da je subotom uređivao Mirjanino dvorište i vrt, jer nije mogao prihvatiti da joj se nikako ne oduži.

Godine su prolazile, a Petra je zahvaljujući dobrom uspjehu upisala fakultet. Jednog dana vidjela je djeda kako pred poznanikom kleči i moli za novčanu pozajmicu. Taj prizor ju je toliko pogodio da je odlučila završiti školovanje i pronaći posao kojim će mu omogućiti mirniju starost.

Na fakultetu je upoznala Viktora Jurića, mladića iz imućne porodice koja je posjedovala građevinsku kompaniju i brojne nekretnine. Viktor je bio uporan u pokazivanju osjećaja, a za jedan Petrin rođendan organizovao je iznenađenje s dvadesetak dronova koji su na nebu oblikovali srce i njeno ime. Petra je vjerovala da je pronašla čovjeka s kojim može graditi budućnost.

Smrt djeda i sukob koji je završio zatvorskom presudom

Prema priči, tragedija je započela jednog jutra kada je Stjepan biciklom prolazio pokraj kuće porodice Jurić. Iz njihovog dvorišta istrčao je skupocjeni pas koji je pripadao Viktorovoj mlađoj sestri Neveni. Pokušavajući izbjeći životinju, Stjepan je izgubio ravnotežu, pao i glavom udario o rub pločnika.

Zadobio je teške povrede od kojih je preminuo u bolnici. Policijska obrada nije dala jasan odgovor o eventualnoj Neveninoj odgovornosti, a porodica Jurić nije željela razgovarati o naknadi štete. Petra je smatrala da bi barem trebalo priznati da je pas istrčao iz njihovog dvorišta.

Tokom jednog susreta Nevena je izgovorila ponižavajuće riječi o vrijednosti psa i Petrinog djeda. Povrijeđena i ogorčena, Petra ju je ošamarila. Nekoliko dana kasnije vratila se s pisanim izjavama dvojice susjeda, nadajući se da će uspjeti promijeniti način na koji se govorilo o Stjepanovoj smrti.

Razgovor je ponovo prerastao u svađu, a zatim u fizički sukob. Prema Petrinoj verziji, Nevena je uzela kuhinjski nož i krenula prema njoj. Petra je tvrdila da je objema rukama uhvatila oštricu kako bi se odbranila, nakon čega je tokom naguravanja Nevena pala i zadobila ozbiljnu povredu.

Viktor je ušao u prostoriju i zatekao sestru na podu, dok je Petra držala krvavi nož. Iako su njeni dlanovi bili duboko posječeni, nije prihvatio njeno objašnjenje i oborio ju je na pod. Ubrzo je stigao i Tomislav, koji je kasnije kao advokat zastupao Nevenu.

Petra je u vrijeme sukoba bila u desetoj sedmici trudnoće i nosila je Viktorovo dijete. Tokom pritvora doživjela je gubitak trudnoće, što je predstavljalo još jedan bolan udarac nakon djedove smrti i zatvorske presude. Ljekari nisu mogli sa sigurnošću utvrditi jedan uzrok gubitka, ali Petra je osjećala da joj se život potpuno raspao.

Viktor je nije posjećivao, a preko advokata joj je poručio da prestane uznemiravati njegovu porodicu. Posebno ju je boljelo Tomislavovo držanje. Čovjek koji joj je nekada pomagao rješavati matematičke zadatke sada je pred sudom zastupao ženu zbog čijeg je povređivanja završila u zatvoru.

Napadi iza zatvorskih zidova i sumnja u skrivene nalogodavce

Prema Petrinoj ispovijesti, izdržavanje kazne obilježili su brojni teški trenuci. Tokom prve godine druge zatvorenice navodno su je više puta fizički napadale. Tvrdila je da su je gurale uza zid, čupale za kosu i udarale, zbog čega je povremeno morala tražiti medicinsku pomoć.

U početku je vjerovala da su napadi posljedica njene povučenosti i činjenice da nema porodicu koja bi joj redovno dolazila u posjetu. Ipak, s vremenom je počela primjećivati da se nasilje često događalo nakon telefonskih razgovora ili posjeta pojedinim zatvorenicama. Ta podudarnost probudila je sumnju da možda postoji osoba koja potiče napade izvan zatvora.

Kako bi saznala više, pokušala je steći povjerenje zatvorenice Renate, koja je imala značajan utjecaj među ostalim ženama. Nakon određenog vremena Renata joj je navodno otkrila da neko izvan ustanove plaća pojedinim zatvorenicama kako bi Petri otežavale život.

Prema Renatinim riječima, novac je dolazio preko muškarca iz Osijeka povezanog s imućnom porodicom. Petra je odmah posumnjala na Viktora, ali nije imala neposredne dokaze koji bi potvrdili njegovu umiješanost. Renata nije tvrdila da je lično vidjela Viktora kako predaje novac.

Petra je tada počela zapisivati datume napada, imena mogućih svjedoka i okolnosti u kojima su se incidenti događali. Obraćala se zatvorskim službenicima, medicinskom osoblju i nadležnim tijelima, nastojeći sačuvati dokumentaciju o povredama i pronaći način da se njene tvrdnje provjere.

Tokom posljednje godine kazne Renata je pristala dati pisanu izjavu u kojoj je spomenula Zlatka Radana, povremenog saradnika porodice Jurić, kao mogućeg posrednika u prenošenju novca. Petra je izjavu dostavila nadležnim organima zajedno s vlastitim bilješkama i medicinskim nalazima.

Posljednja omotnica i ime koje nije očekivala

Kada je došao dan njenog izlaska, Petra je pažljivo spakovala ono malo stvari koje je posjedovala. Među njima je bila i srebrnasta kopča za kosu koju joj je djed Stjepan kupio dok je bila djevojčica. Taj mali predmet ostao je jedan od rijetkih podsjetnika na vrijeme kada se uz njega osjećala zaštićeno.

Zatvorska službenica predala joj je završnu dokumentaciju i poželjela mirniji nastavak života. Međutim, Petra je kroz prozor već ugledala Viktora i Tomislava. Nije imala namjeru prići im, pa je zamolila da zatvor napusti kroz sporedni izlaz.

Kada se našla na snijegom prekrivenoj ulici, zastala je i otvorila omotnicu koju je upravo dobila. U njoj se nalazio odgovor na posljednju predstavku podnesenu zbog sumnje da su napadi u zatvoru bili organizovani.

Prema dokumentu, tokom provjere utvrđeno je da je Zlatko Radan u periodu prvih napada više puta uplaćivao novac na račun rođakinje jedne od zatvorenica. Time je potvrđeno postojanje određenih finansijskih transakcija koje su odgovarale dijelu Renatine izjave, iako njihovu stvarnu svrhu još nije bilo moguće smatrati konačno utvrđenom.

Na narednoj stranici nalazio se podatak koji je Petru posebno potresao. U priloženoj komunikaciji, prema sadržaju dokumenata, kao osoba koja je Zlatku davala upute nije se pojavljivao Viktor, na kojeg je godinama sumnjala. Umjesto njegovog, navedeno je ime Tomislava Borića.

Petra je dugo posmatrala napisano ime. U mislima joj se vratio dječak s kojim je učila ispod oraha, njegova majka Mirjana koja joj je pomagala dobiti stipendiju i djed koji je iz zahvalnosti uređivao njihov vrt. Nije mogla razumjeti kako se čovjek povezan s tolikim uspomenama sada pojavljuje u dokumentima koji su se odnosili na moguće organizovanje nasilja nad njom.

Ipak, podaci iz omotnice nisu predstavljali pravosnažno utvrđenu Tomislavovu odgovornost. Bili su osnov za daljnje provjere i eventualne postupke. Petra je znala da bi donošenje konačnih zaključaka bez potpunog utvrđivanja činjenica značilo ponavljanje grešaka koje su je već mnogo koštale.

Dok su Viktor i Tomislav čekali pred glavnom zatvorskom kapijom, ona je pažljivo vratila dokumente u torbu. Nije poželjela suočavanje, objašnjenje niti raspravu na ulici. Nakon pet godina provedenih iza rešetaka, odlučila je da njeni naredni postupci neće biti vođeni bijesom.

Snijeg je nastavio padati dok je odmicala od zatvora. U torbi je nosila uspomenu na djeda, dokaze o povredama i omotnicu s informacijama koje su mogle otvoriti novi pravni postupak. Pred njom je bio neizvjestan život izvan zatvorskih zidova, ali je prvi put nakon mnogo godina imala mogućnost sama odlučiti kojim će putem krenuti.

Kako vam se čini priča koju smo odlučili pisati u današnjem članku. Priče poput ove su postale sve popularnije na društveni mrežama i privlače sve veću pažnju javnosti. U komentarima pišite vaše utiske.