Napustio školu a bio mega talenat, u životu ga pratio uspeh, al više je voleo kafanu: On je poslednji Beogradski mangup

Posljednji beogradski mangup držao se vlastitih vrijednosti, birajući kafanu umjesto škole i otključavajući razne mogućnosti kroz svoj široki talent, ali ga je sudbina odvela negdje drugdje. Danas dijelimo životni put jedinstvene i svestrane umjetnice.

Istican među kaldrmom cijenjenog Beograda, Dušan Prelević Prele prigrlio je mnoštvo identiteta: glumac, pisac, scenarist, boem, roker i nogometaš. U svojoj srži bio je inherentno talentirana osoba. Njegova nepokolebljiva predanost njegovim strastima i svakodnevnim praksama omogućila mu je da ostane žestoko natjecateljski suočen sa životnim preprekama – preprekama koje je sam sebi pomogao u svladavanju.

• Vodio je slobodan život, istražujući različite talente koje je imao. Rođen 11. studenoga 1948. na Vračaru u Beogradu, rano je doživio gubitak oca, što je njegovu majku pozicioniralo kao primarni utjecaj tijekom njegovih godina formiranja. Svojom predanošću oblikovala ga je u osebujnu i boemsku osobu.

Iz srednje škole krenuo je u rokenrol karijeru, put koji je Radoslav Lale Vujadinović u svojoj knjizi “Čuburci Krstaši” označio kao “Preletov životni put”. Prelević se u ovom radu pojavljuje u segmentu posvećenom ikonama roka, džeza i folklora beogradskog podneblja.
Kafana je i utočište i rezidencija, slično srpskom parlamentu. Ovdje se u pubovima odvijaju najznačajniji događaji – ruše se vlade, pojavljuju se nove uprave i rađaju političke stranke. Ovaj pub predstavlja jedinu obrazovnu instituciju koju sam završio i ne bih ga mijenjao za Oxford.

• Početkom devedesetih, Dušan Prelević Prele prepričao je svoje godine formiranja, koje su trebale započeti i završiti u srcu srpske kulture – u kafani.Mladi ljudi odgajani u poticajnoj atmosferi povijesnog Beograda često su nadmašivali čak i najcjenjenije stručnjake, postižući uspjeh bez potrebe za elitnim obrazovanjem. Pripreme poduzete od temelja bile su zahtjevne i povremeno su dočaravale intenzitet spartanskog treninga, sa strogim procesom selekcije koji nije dopuštao mjesta slabostima.

Kao rezultat toga, nije bilo iznenađenje da su se brojni pojedinci naposljetku uzdigli do istaknutosti kao vrhunski umjetnici, sportaši, vješti zanatlije i razigrani nevoljnici koji su se brinuli da se uključe u svoje ludorije “bez nanošenja štete”. Takvo odrastanje oblikovalo je generaciju rođenih Beograđana koji su dali značajan doprinos gradu, ali su spremno prihvatili mogućnost da zauzvrat dobiju malo ili ništa. “Nije riječ o mangupskoj dripci, niti o lupežima koji danas lutaju gradom. Mangupi su dobro vaspitana omladina spremna na život. Nisu kukavice. Nisu čak ni doušnici”, primjećuje Dušan Prelević Prele, posljednji pravi beogradski mangup. kako opisuje svoju “felu.

Po završetku srednje škole posvetio je godinu dana usavršavanju svojih sposobnosti sajdžija, što je dovelo do dva puta: bavljenje nogometom ili bavljenje glazbom. U Srbiji je nogomet dosljedno rangiran kao najomiljeniji sport, plijenivši maštu ovog mladog, uglađenog pojedinca, koji je, zajedno sa svojim vršnjacima, težio da postane sljedeći Šekular.

• Izraz “Pikao” u prijevodu znači “fucu” u odnosu na “Bulbulder”, klub koji je dobio ime po pridruženoj regiji, a povezan je i s “Crvenom zvezdom”. Suočen sa rigoroznim zahtjevima sporta, koji je uključivao kontinuirano trčanje i opsežne treninge, odabrao je jednostavniji put – glazbu. Svoje težnje da postane sljedeći Šekularac odustao je tek kad je shvatio da mu njegov glazbeni talent može lako utrti put da postane još jedan Mick Jagger ili Joe Cocker.

“Glazba mi je oduvijek bila sve i to se nikada nije pokolebalo”, izjavio je nesvjesni odvjetnik koji je odlučio napustiti srednju školu kako bi se posvetio rock ‘n’ roll stilu života, prkoseći željama svoje majke. Tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća Beograd je išao ukorak s drugim svjetskim metropolama, često preuzimajući primat u umjetničkoj areni. Najveći svjetski glazbeni hitovi brzo su osvojili beogradsku publiku koja ih je u roku od dan-dva mogla naučiti napamet. To je motiviralo Preleta da školske klupe i klupe za rezervne igrače pretvori u živahne društvene dvorane koje su noću postale užurbana utočišta rock and rolla.

• Godine 1982. objavio je svoj prvi album pod nazivom “Na oštrici žileta”, na kojem su sudjelovali Bora Đorđević, trombonist Kiret Mitrev, klavijaturist Laza Ristovski, gitarist Enes Mekić, basist Nenad Stefanović Japanac, bubnjar Vladimir Furduj, trubač Stjepko Gut i ​​glumac Slobodan Aligrudić.Među značajnijim pjesmama s albuma bile su “Majko na šta liči tuvoj sin” i obrada klasika sarajevskih Indeksa “Jutro če zamenje sve.” Godine 1991. izdaje svoj drugi album pod nazivom “U redu, pobijedio sam”, a pet godina kasnije “Ja, Prele”. Godine 1994. sudjelovao je s pjesmom “La Nuit” na kompilaciji s glazbom iz filma Gorana Bregovića “Kraljica Margo”, stvarajući tekst posebno inspiriran romskim jezikom za ovaj pothvat.

Mnogi već misle da je upravo on “režirao” završnu scenu kultnog rock mjuzikla “Kosa” u Ateljeu 212. Njegovo sudjelovanje u “Kosi” otvorilo je vrata glasovitom američkom redatelju Bobu Wilsonu, priliku koju je u konačnici odbio zbog neslaganja.Alkohol je narušio njegovo zdravlje, a uz pojačan osjećaj za pravdu to je rezultiralo brojnim sukobima u kojima nije pokazivao suosjećanje ni za sebe ni za svoju okolinu. Zaključno poglavlje njegove priče definirano je gubitkom oka u jednoj od tučnjava u krčmi. Nakon ovog incidenta nemilosrdno su ga pratili zdravstveni problemi, koji su na kraju doveli do teškog invaliditeta Duška Prelevića nakon amputacije noge.

U presudnim fazama svog života Prele pokazuje izuzetan dar koji se ističe jednako živo kao i oni koji su mu dodijelili golemo priznanje. Pripovijetke iz vlastitog života i priče poznatih i opskurnih prvaka prijestolnice pretočio je u književna djela “Kako je umro Baš Čelik” i “Vlak za nevaljale”. Nadalje, moramo odati priznanje “Posljednjem krugu u Monci”, komadu koji je spreman postati jedna od najznačajnijih prekretnica domaće kinematografije.

• “Moj sin je genije; isticao se u svakom pothvatu kojeg je poduzeo i pokrenuo izvanredne projekte.Njegova majka, Anka Kovač, primijetila je: “On ima tendenciju stati i ne napredovati dalje kada prepozna svoj potencijal.” Prele je preminuo 28. srpnja 2007. Bio je neoženjen, a iza njega su ostale majka i dvije kćeri, Dina i Milica, tri najznačajnije žene u njegovom životu. Jedno od njegovih vodećih načela bilo je: “Tisuću puta iscrpljen, nikad poražen.