– Vjerujemo da nema osobe koja nije kliknula na članak, zbog same teme. Najviše neistražena tema u današnje vrijeme jeste to, šta se dešava poslije smrti? Da li se ide u pakao ili raj, ili je u pitanju neka totalno treća dimenzija. Mi vam danas donosimo priču oid čovjeka koji je bukvalno doživio kliničku smrt, te se vratio među žive.
U vrlo ekskluzivnom intervjuu za MONDO, Radko Polič Rac, istaknuti jugoslavenski glumac, ispričao je svoja nevjerojatna iskustva preživljavanja četiri susreta na rubu smrti u proteklih sedam godina. Ispričao je i jezivi pokušaj atentata na njega tijekom burnih devedesetih te otkrio žestoku svađu koju je imao s Batom Živojinovićem zbog njihovih različitih pogleda na Slobodana Miloševića. Nadalje, izrazio je duboku želju za novim početkom našeg svijeta, iako bez prisutnosti ljudske rase.
Polič, poznat po ulozi kapetana Dietricha u “Balkan Expressu”, unatoč brojnim izazovima nastavlja aktivno nastaviti svoju karijeru. Osim što je prošle godine objavio autobiografiju i radio na televizijskom projektu, borio se i s ozbiljnim zdravstvenim problemima koje opisuje kao osobnu katastrofu. Unatoč tome što sam na kisiku 24 sata dnevno, moje stanje je podnošljivo redovitim udisanjem lijekova svakih 6 sati kako bi se osiguralo funkcioniranje mojih pluća. Srećom, srce mi je trenutno stabilno, iako sam rekorder u Sloveniji sa 8 stentova.
Vrijedno je napomenuti da je moje zdravlje pluća ozbiljno narušeno zbog moje teške navike pušenja, što je uključivalo konzumiranje 4-5 kutija cigareta dnevno. Međutim, napredovao sam i sada se ograničio na jedno pakiranje dok uživam u kavi. Osim sa srcem i plućima, tijekom proteklih 7 godina suočio sam se s drugim zdravstvenim izazovima, nakon što sam doživio četiri iskustva bliska smrti koja su zahtijevala opsežnu intervenciju da mi se spasi život. Prije dvije godine suočila sam se s najizazovnijom situacijom u svom životu. Za to vrijeme stanovao sam u stanu u prizemlju.
Jednog kobnog jutra probudio sam se bez daha, osjećajući da me guši. Skupljajući sve snage, uspio sam otvoriti prozor i očajnički posegnuti za telefonom da nazovem hitnu. Nažalost, moji su napori bili uzaludni i podlegao sam smrti. Međutim, ljubazna susjeda iznad mene nekako je čula moju nevolju i sjurila u moj stan. Otkrivši me kako opasno visim s prozora, odmah je nazvala 911, a oni su me brzo prevezli natrag u moj stan u pokušaju da me ožive. Unatoč svim naporima, nisu uspjeli, zbog čega su me prebacili u Urgentnu, gdje su me medicinski stručnjaci čudesno vratili u život.
Prema njegovim riječima, ovo udisanje pokazalo se najzahtjevnijim jer mu ograničava pokretljivost zbog zatvorenosti u kući. “Dosta je zamršena i kaotična situacija, da budem iskren. Prije sam ljetovao u svojoj kući na Unijama, ali sada se sve promijenilo. Postoji mogućnost nabave nekih uređaja, ali za to je potreban značajan novac. Morat ću razmisliti o tome i možda razmisliti o tome za sljedeću godinu, pod pretpostavkom da sam trenutno zaokupljen poslom. Uspio sam snimiti cijelu knjigu na disk, a za nekoliko tjedana jesam Nadalje, sudjelovao sam u projektu za televiziju.
Očekuje me velika uloga u svibnju sljedeće godine, ali brinem se da to ne uspije,” izjavio je poznati Rac. Raspitujući se o iskustvu prelaska na drugu stranu, obraćamo se nekome tko tvrdi da je umro u četiri odvojena navrata. Ima li istine u postojanju tunela ili svjetla u ovom svijetu? Međutim, istina je da je sve izmišljotina. Jedini djelić mog sjećanja je spoznaja da sam uvijek u trenucima nadolazeće smrti pomislila u sebi – o majko mila, nestajem. A onda počinje spektakl. Kad oživim, osjećam se kao da se ponovno rađam. Jasnoća mi izmiče. Potrebno je oko trideset minuta da mi se vrate osjetila i to je slično novom početku.
Gledam u pojedince koji me okružuju, potpuno zbunjen osvjetljenjem, nejasnoćom, pokretom i njihovim riječima. Postupno, kako vrijeme prolazi, shvaćam da sam dobio novi život. To je slično iskustvu novorođenčeta. Sada razumijem osjećaj rođenja. Svjetlina je izrazito uznemirujuća u tom trenutku. Uzrokuje bol. Nemam pojma o svojoj okolini, svom identitetu. Ništa nije shvatljivo. Potrebna su dva-tri sata da se složi slagalica – ma, ja sam Radko, trenutno sam u bolnici. Svaka sljedeća smrt donosi identično ponavljanje događaja.
- Nije važno da je netko već prije iskusio smrt i da posjeduje prethodno znanje. Iskustva ostaju potpuno ista. Tijekom moje posljednje smrti, oživljavali su me dulje vrijeme. Preminuo sam negdje između 5 i 6 ujutro, a oni su cijeli dan neumorno radili da me ožive. Pokazalo se da je to bila teška kušnja. Pojavila se zabrinutost u vezi s potencijalnim oštećenjem mozga. Drugi ili treći dan razgovarali su sa mnom kao s djetetom. Unatoč mom inzistiranju da znam svoj identitet i okolinu, objasnili su mi potrebu za oprezom, strahujući da sam možda pretrpio kognitivno oštećenje zbog dugotrajnog boravka na drugoj strani. Ipak, moj um ovdje funkcionira, iako mi se fizičko stanje pogoršalo“, napominje Polič.
Na pitanje o tome kako čovjeku kad umre cijeli život proleti pred očima, Polič je odgovorio: U trenu se život može ugasiti. Bilo da je to samo minuta, dvije ili tri, svijet oko vas nestaje. Zvukovi se stapaju, stapaju u ništavilo. Jarka svjetla se rastvaraju, ostavljajući samo tamu. I u tom prolaznom trenutku sve izmiče – kraj, rastanak. Suočen sa zastrašujućom mogućnošću podvrgavanja operaciji, koja je nosila značajan rizik od smrtnosti, Polič je odlučio posegnuti za svojom braćom i sinovima, dijeleći s njima svoje posljednje želje. Sjedeći na krevetu, pogleda uprtog u zalazak sunca koji oduzima dah, u rukama sam stezao papire, upravo one dokumente koji su zahtijevali moj potpis u znak pristanka na predstojeću operaciju.
Ako se ne vratim, ne tuguj, nego me zapali i pusti u ogromno more.” Težinu našeg razgovora još svježeg u sjećanju prekinuo me dolazak liječnika koji će sutradan obaviti operaciju. Uvjeravao me da me čeka spas korištenjem stentova. Ne poznavajući taj pojam, molio sam ga da me prosvijetli, da mi rasvijetli ovo tajanstveno rješenje. Polič je objasnio da je za njegovu odluku presudio razgovor u kojem mu je rečeno da će, ako su prijatelji, intervenirati na način koji će mu na kraju spasiti život. Nakon što je dogovor zapečatio rukovanjem, Polič se sljedećeg jutra u 9 sati našao na operacijskom stolu.
Izrazivši želju, posebno je izrazio želju da Oliver Dragojević u slučaju njegove smrti izvede “Dunju”. “Ako, u nesretnom slučaju mog odlaska, imam jednu posljednju želju – da mi Oliver Dragojević otpjeva serenadu uz očaravajuću melodiju “Dunjo moja”. Stihovi ove pjesme su zaista izvanredni. Iako sam ovu pjesmu znao otprije, dobila je sasvim novo značenje kada sam je čuo kako pjeva Dragojević. Njegov glas, njegove emocije pretvaraju pjesmu u nešto sasvim jedinstveno, poveznica iz naših dubrovačkih dana”, ističe Polič razumijevanje Oliverove odluke da se suzdrži od nastupa u poslijeratnoj Srbiji. Mogu se poistovjetiti s njim. Suočio sam se sa značajnim izazovima surađujući sa Živojinom Pavlovićem na filmu “Zemlja mrtvih”. Bilo je kockanje hoću li otputovati u Srbiju ili ne, ali sam na kraju ipak odlučio da odem jer umjetnost nikada ne treba ograničavati granicama. Kad se bavimo svojim zanatom, ne možemo podizati barijere, pogotovo netko poput mene koji se gnuša rata i ne može pojmiti njegovo postojanje.
Čvrsto sam odlučio posjetiti Srbiju i održati veze koje sam imao s prijateljima, kolegama glumcima i redateljima. Incident se dogodio u mojoj rezidenciji dok sam bio udubljen u ulogu i slučajno sam u to vrijeme pušio. Možda zvuči nevjerojatno, ali zapravo mi je cigareta spasila život. S ugašenom cigaretom među usnama, prebirao sam po raznim materijalima kad je odjednom cigareta ispala. Dok sam se saginjao da ga uzmem, iznad mene se odigrao nevjerojatan prizor koji je podsjećao na filmski. Čuo se poseban zvuk, drugačiji od bilo čega što sam ikada prije čuo. Hitac je probio dva sloja stakla na prozoru iznad i dvostruko staklo iza mene.
- Zvuk nije bio zvuk razbijanja, već je imao neku neobičnu reznu kvalitetu koja se ne može opisati. Polako sam ustao na noge i usmjerio pogled prema prozoru točno ispred sebe. Sve što sam mogao vidjeti bio je par nogu. Bez oklijevanja sam izjurila iz stana u dvorište, samo da bih ugledala čovjeka kako nestaje u šumi. Polič je ispričao: “Kada sam se vratio, primijetio sam maleni otvor na prozoru, koji se nalazio točno iza mene. Događaj se dogodio u večernjim satima. Sljedeći dan, dok sam izlazio vani po danjem svjetlu, naletio sam na metak koji je ležao na vrhu platoa. U okviru svoje rasprave kratko je spomenuo Poliča i Slobodana Miloševića, kao i obračun s Velimirom Batom Živojinovićem oko spominjanja Miloševića. Na noćnom snimanju prije rata, Bata i ja smo bili naoružani pištoljima.
Tada je sa mnom podijelio svoju vjeru u skori dolazak mesije. Spomenuo je ime Slobodan Milošević, koje mi je tada bilo potpuno novo. Jeste li uopće pri zdravoj pameti sebe smatrati mesijom? Budite uvjereni, svjedočit ćete tome iz prve ruke. Što je s tobom? Zašto tako govoriš? Što je tema vašeg razgovora? Kada preuzmemo kontrolu, Slovenija će svjedočiti transformaciji koja se događa kada je vlast u našim rukama.
