Dana 14. siječnja radosno se slavi Srpska nova godina, koja se poklapa s Malim Božićem, koji označava početak Nove godine po Julijanskom kalendaru, a slavi se i Sveti Vasilije Veliki. Domaćice toga dana sudjeluju u uobičajenoj gozbi poznatoj kao vasilika. Naziv Vasilica nastao je prema slavljenju Svetog Vasilija Velikog na ovaj datum. U liturgijskom kalendaru SPC ove su svetkovine označene crvenim slovom.
Uz mali Božić vežu se brojne tradicije. Prema vjerovanju, ključno je suzdržati se od svađa, osobito s ukućanima, na dan svetog Vasilija, jer to može rezultirati nesrećom u godini. U određenim područjima savjetuje se oprez kako biste izbjegli prevaru. Osim toga, u određenim se regijama snijeg ili oblačno vrijeme na ovaj dan smatralo naznakom uspješne godine koja je pred nama. Nadalje, u pojedinim dijelovima Hercegovine zadržao se običaj spaljivanja ostataka badnjaka.
Široko cijenjena tradicija uključuje odlazak u crkvu i molitvu za dobrobit, radost, ljubav i jedinstvo voljenih osoba. Uvečer 13. siječnja običaj je da se ukućani okupe oko svečanog stola. Točno u ponoć svi prisutni izmjenjuju poljupce i jedni drugima od srca čestitaju.
Za početak nove godine, ručak se poslužuje ranije, prema tradicionalnom običaju konzumiranja božićne pečene glave. No, podnevni objed na Mali Božić trebao bi biti još radosniji i svečaniji. U slučaju preminuća koji se dogodi u razdoblju od Božića do Malog Božića, prevladava vjerovanje da će pokojna duša uzaći izravno u nebo. Nasuprot tome, izuzetan aspekt božićnog slavlja leži u praksi sijanja božićne pšenice, iako tradicija savjetuje da se ne zadržava u kućanstvu dulje vrijeme.
Tradicija uzgoja božićne pšenice navodno je nastala kao način odavanja počasti roditeljima Isusa Krista, odnosno Majci Božjoj i njezinu mužu Josifu.
Tijekom bijega pred Herodovom vojskom, Marija i Josip susreli su farmera koji je bio usred sjetve pšenice. Očajnički tražeći način da pobjegne vojnicima, Marija je preklinjala farmera da ih prevari tvrdeći da su već prošli. Dok su se vojnici približavali, vjernici su prepričavali čudesan događaj – pšenica, kojoj obično trebaju mjeseci da naraste, odmah je proklijala i sakrila par. Uvjereni da su njihovi ciljevi odavno otišli, vojnici su odustali od potjere. Do danas se održala tradicija sadnje božićne pšenice na dan Sv. Varavar ili sv. Nikola ustrajava zbog svog simboličnog značenja. Predstavlja plodnost, životni ciklus, pomlađivanje, prosperitet i obilnu žetvu u nadolazećoj godini. Osim toga, prisutnost božićne pšenice daje dašak ljepote svečanom stolu. Prema narodnim običajima, običaj je da se božićno žito iz kuće iznosi 8. siječnja, na blagdan Velike Gospe i drugi dan Božića.
Prevladava mišljenje da je optimalno božićno žito staviti na lokalnu voćku jer će to pospješiti napredak, obilje i boljitak kako voćnjaka tako i cijele obitelji. Međutim, ako živite u urbanom području i nemate pristup stablu šljive, trešnje ili bilo kojeg drugog plodnog stabla u neposrednoj blizini, možete odlučiti postaviti svoju božićnu pšenicu usred lišća bilo kojeg stabla koje je dostupno. Prema riječima naših starih, najvažnije je paziti da se nemarno ne odbaci.
