– Mira Furlan je definitivno posebna glumica, jer se odlučila u doba komunizma prva skinuti pred TV kamerama. To je sredinom 70 godina prošloga vijeka bio pravi bum na TV ekranima, a ona je pored Eve Ras ušla u legendu jugoslovenske kinematografije.
Mira Furlan, kultna ličnost jugoslavenske i svjetske kinematografije, ostavila je neizbrisiv trag na glumačkom polju. Njezina izvanredna privlačnost i izniman talent učinili su je doista jedinstvenom. Njezin je život odražavao trijumfe koje je prikazivala na ekranu, ako ne i nadmašujući ih čistom nevjerojatnošću. Unatoč golemoj slavi, odvažno se odlučila napustiti sve zbog ljubavi i krenuti na novi početak u Americi, ne sluteći da će i tamo postići golem uspjeh. U svojim duboko razotkrivajućim memoarima “Ona me voli više od svega na svijetu”, poznata autorica Mira Furlan neustrašivo je razotkrila svoje najskrovitije misli, dopuštajući i najdubljim emocijama da izbiju u prvi plan.
U hladnoj zimi 1991., koja je ušla u povijest kao jedna od najtežih u New Yorku, napuštam svoje radno mjesto, Café Monaco, odjevena u konobarsku odjeću. Odupirući se hladnoći sa stranim novinama u rukama, postavljam se na užurbano raskrižje Amsterdama i Broadwaya. Gorljivo se udubljujem u glavni članak, okićen privlačnim nadnaslovom: “Tragična sudbina velike hrvatske glumice”. Pogled mi tada stane na zadivljujući naslov: “Težak život lake žene”.
- Preplavljuje me val znatiželje dok razmišljam o identitetu dotične žene. Naravno, to ne mogu biti ja. Kako bih to mogao biti ja? Krhkost vlastitog osjećaja sebe nešto je čega se nastojim prisjetiti. Nisam li nekoć bila slavljena kao istaknuta glumica pozornice i platna, okićena prestižnim priznanjima? Zar nisam imao obožavanje i publike i kolega? Kako to da me sada gledaju kao izdajicu? Otkud to nesagledivo neprijateljstvo? I kako da upravljam svojim odnosom s njom? Pa nisam li ja bio taj koji se protivio nacionalizmu, komadanju moje domovine, domovine koje više nema? Nisam li ja bio taj koji je naivno vjerovao da umjetnost posjeduje moć da nas izbavi iz kandži rata? Zar me nisu ubrajali u “dobre dečke”? I ako sam doista bio, kako sam došao da me se smatra protivnikom naroda? U ušima su mi odzvanjale riječi mojih roditelja: “Kloni se politike”.
I tako sam poslušao njihov savjet. U svojoj sam mladosti, živeći u državi poznatoj kao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, politiku smatrao oličenjem dosade. Duboko sam ga prezirao, kao i anonimne, izmjenjive “političare” odjevene u jednoličnu sivu odjeću. S dojmom mladenačke oholosti, vjerovao sam da sam iznad takvih prizemnih ljudskih nastojanja. Sama umjetnost je zaokupila moju pozornost. Sve ostalo blijedjelo je u usporedbi. Politika nikad nije postala moj osobni interes; nego se silovito umetnula u moj život. Nalazim se kako stojim na smrznutim ulicama New Yorka, odjevena u svoju oskudnu konobarsku odjeću, okružena ravnodušnim strancima koji nemaju želju znati moju priču. Muče se smjestiti mene i moju tajanstvenu domovinu.
Je li to bila Jugoslavija? Ili možda Čehoslovačka? Sve je to previše komplicirano da bi se time zamarali. I zašto bi ih bilo briga? Događaji koji se odvijaju daleki su i odvojeni od njihovih života. Događaju se ljudima koji se percipiraju kao drugačiji, necivilizirani i primitivni. Nažalost, čovječanstvo se često prepušta svojim duboko ukorijenjenim neprijateljstvima, odlučujući se graditi barijere umjesto njegovanja veza. Još 1991. naši poznanici Amerikanci govorili su o velikim razlikama između nas i njih. Nisu mogli shvatiti primitivnu plemensku mržnju koja se činila tako dalekom od njihove stvarnosti. Bili su uvjereni da se takve stvari nikada ne mogu dogoditi nama, da se to nikada ne može dogoditi na našem tlu. Ali sada, u 2019., svijet u kojem živimo jezivo je sličan onom koji smo nekoć napustili u očaju. Možda je krvoproliće u Jugoslaviji bilo samo prethodnica, okus onoga što će doći. Postoji li nešto što možemo izvući iz tih naizgled nepovezanih priča koje su se odvijale prije samo dvadeset pet godina?
Postoji li mudrost skrivena u pričama onih koji se smatraju sekundarnim, marginalnim i nevažnim? Mogu li njihove priče biti i naše priče? Možda su sve priče namijenjene dijeljenju, da postanu dio našeg zajedničkog ljudskog iskustva. Držim se te nade, ne samo zbog dobrobiti njezinog sina i njegovog urođenog prava da traži sreću, već i zbog boljitka svih nas. Ove je riječi glumica napisala u svojoj knjizi. Unutar svoje pripovijesti posvetila je poseban dio pripovijedanju o duboko traumatičnom događaju koji je ostavio trajne posljedice na njezinu egzistenciju – primjeru seksualnog napada koji je počinila široko cijenjena osoba, čiji je identitet odlučila zatajiti na neodređeno vrijeme.
- Ovdje donosimo kompletan odlomak iz knjige, u cijelosti. Usred zime, tijekom samotne večeri, nalazim se kako stojim pod kaskadnom vodom u zajedničkoj kupaonici Cite. Dan sam proveo lutajući ulicama, izgubljen u razmišljanju o svom izoliranom životu. Zatvorenih očiju uživam u umirujućem osjećaju tople vode koja miluje moje umorno tijelo. Niotkuda, čvrst stisak me zgrabi za ramena, natjeravši me da naglo otvorim oči. Na moje zaprepaštenje, krupni, goli muškarac stoji kraj mene pod tušem. Vrisak mi ote s usana dok ga snažno odgurujem, odlučna da se obranim. Unatoč njegovim pokušajima da me svlada, moji ga prodorni krikovi tjeraju da se povuče, dajući mi slobodu. Obuzeta panikom bježim ispod tuša, žurno omotavajući svoje vlažno, otkriveno tijelo malim ručnikom koji sam u tren oka uspjela zgrabiti. Dok bježim na ulicu, iza mene odjekuje nepoznati glas koji viče: “Tu es une raciste!” – identična rečenica onoj koju mi je dobacio crnac tijekom jednog od mojih prijašnjih samostalnih putovanja Europom, još u Amiensu.
Baš kao i prije, intenzivan me impuls tjera da pojurim za tim čovjekom, da ga zaustavim u njegovom naumu i razjasnim da moj bijeg nije motiviran rasizmom, već mojom potpunom nezainteresiranošću za intimne susrete sa strancima u zajedničkim kupaonicama sveučilišni domovi. Ovaj događaj, iako prilično intrigantan, nije imao štetan ili ponižavajući učinak na mene. Umjesto toga, gledao sam na to kao na još jednu uzbudljivu bijeg, opasnu okolnost kojom sam se vješto snalazio. U razdoblju od nevjerojatnih 36 godina Mira Furlan i Goran Gajić dijelili su duboku ljubavnu priču pružajući jedno drugome nepokolebljivu podršku i snagu u najizazovnijim životnim okolnostima. Sredinom 80-ih započelo je njihovo romantično putovanje. Točnije, putevi su im se spojili na nastupu “Le Cinema” 1986., gdje je pokazala svoj vokalni talent.
Potom je Mira krenula na put Zagreb – Beograd. U jednom je trenutku medijima otkrila da je on jedina prava ljubav njezina života. Tijekom našeg putovanja od Hvara do Visa, bio je trenutak kada se popeo na visoki jarbol broda. Dok sam ga promatrao kako samo jednom rukom drži taj nezamislivo visoki jarbol, postalo mi je očito da taj pojedinac u sebi ne gaji strah. Bio je to trenutak otkrivenja, trenutak koji me natjerao da u sebi uzviknem: “Konačno!” U svojim dosadašnjim interakcijama s osobama suprotnog spola, uglavnom sam nailazila na muškarce koji su bili ispunjeni ogromnim terorom”, prisjetila se Mira.
Iako je podrijetlom Zagrepčanka, Gajić je završila studij režije na beogradskoj Akademiji i svoju karijeru primarno nastavila u Beogradu. Stjecajem okolnosti, u tom razdoblju počinju se javljati nacionalističke tenzije, što dovodi do optužbi hrvatskih medija da je izdajica i da gaji prosrpske simpatije.
