Stihovi i melodija legendarne grčke pesme “Ne ljuti se na mene, oko moje” (“Mi Mou Thimonis Matia Mou”) nikoga već decenijama ne ostavljaju ravnodušnim, bez obzira da li znate taj jezik ili ne. A priča koja se krije iza ovog evergrina je neverovatna…
- Naime, jedan je Srbin napisao ovo pismo svojoj djevojci Hondrojanis Haru dok su oboje bili na Krfu, spremajući se za odlazak na Solunski front.Tijekom Prvog svjetskog rata srpski narod suočio se s teškom sudbinom jer je zbog utjecaja Bugarske i Njemačke bio prisiljen povući se iz Srbije. Ipak, utjehu i podršku našli su kod grčkog stanovništva na otoku Krfu.
Topao prijem i prijateljski odnos lokalnog stanovništva prema srpskoj vojsci dobro su dokumentirani. Povijesni zapisi pokazuju da su brojni srpski vojnici uspostavili veze s lokalnim ženama, što je rezultiralo brakovima. Na primjer, vlasnik hotela “Bela Venecija” na Krfu, gdje je bilo sjedište srpske vlade, sredio je da se njegove tri kćeri udaju za Srbe.
U tim burnim vremenima za naš narod, srpski vojnik Haru i Grkinja pronašli su ljubav, pokazujući da ljubav ne poznaje granice vremena i mjesta.Zbog obaveza prema domovini, ovaj mladić je bio prisiljen ostaviti svoju voljenu i krenuti u misiju proboja Solunskog fronta. Znajući da se možda nikada neće vratiti, napisao joj je pismo u kojem su riječi koje će zauvijek biti povezane s ljubavlju koja je završila tragedijom. Hondrojanis Haru kasnije je pretočio ove riječi u stihove koje je prekrasno otpjevao glasoviti Jorgos Dalaras.
Stihovi pjesme prenose duboki osjećaj ljubavi i čežnje, kao i snažan osjećaj patriotizma i odanosti vlastitoj zemlji i zajednici koji nadilazi osobne želje i emocije. U početnoj izvedbi teksta, vojnik uvjerava svoju voljenu da će joj se, ako se ne vrati živ, vratiti kao ptica. Stoga je ljubazno moli da se suzdrži od ljutnje i umjesto toga otvori prozore…
U tom razdoblju brojni srpski vojnici sklopili su bračne zajednice sa ženama iz lokalnog stanovništva. Značajan primjer je Aleksandar Cincar Marković, koji je kasnije postao ministar vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije i bio oženjen Idalijom, ženom s Krete. O razmjerima odnosa između grčke i srpske zajednice u to doba govore riječi jedne žene s Krfa, koja je izrazila svoje osjećaje srpskom časniku.
Krf ostaje nepromijenjen, baš kao što je bio prije 1915. Zapravo, djeluje još turobnije nego prije. Njegov nekada živi duh je utihnuo, ostavljajući za sobom pusti krajolik lišen pjesme. Tvoj melodični glas bio je stalno prisutan, a ja sam se navikla na njegov utješni zvuk. Neki me mogu smatrati protivnikom vašem narodu, jer je moja jedina želja bila da se brzo vratite u svoju domovinu.
Bio si ovdje da rasvijetliš bit života, ali sada si otišao, ostavljajući nas da trpimo patnju. Još jednom ćemo se naći u samoći, okruženi turobnim izrazima lica, raspravljajući o novčanim pitanjima, zarobljeni podmuklim vodama koje nas sprječavaju da idemo naprijed.
Kamo sreće da su te mlade djevojke koje su odveli Srbi našli spas na ovom otoku ljubavi, sunčajući se u toplini sunca i zagrljaju čempresa. Ipak, ostaje mjesto bez ljudi i ljubavi, što je i sama izrazila svojim dirljivim riječima.Na Zejtinliku u Solunu postoji srpsko groblje na kojem su sahranjeni pali borci koji su hrabro žrtvovali svoje živote za domovinu na bojnom polju.
