Goran Raspor od rođenja živi na ulici. U dobi od samo tri mjeseca majka ga je ostavila u vreći za kruh na pragu trgovine i nikada se nije vratio. Nakon što je izvadila štrucu kruha, stavila me u platnenu torbu. Vlasnik trgovine je obavijestio i policiju i socijalnu službu, koji su potom stigli po mene. Odveli su me u jaslice Potok, gdje sam ostao do treće godine. Nakon toga sam smještena u Lovran, dom za nezbrinutu djecu, gdje sam bila od svoje treće do četrnaeste godine. Od četrnaeste do osamnaeste živio sam u Obrazovnom centru, a onda sam se s osamnaest godina i pet dana vratio na ulicu”, ispričao je Goran.
Kad je imao 32 godine, pokušao je ponovno uspostaviti vezu s majkom i ocem. Nakon što sam pronašao majčino ime i prezime navedeno u telefonskom imeniku, nazvao sam je. Međutim, kada se javila, uzvratila je šturim “Što hoćeš od mene?” Zaintrigiran, odgovorio sam da je samo želim upoznati, na što je ona odbacila bilo kakav interes imati posla sa mnom. Pitao sam je tada zna li tko je moj otac, a ona je šturo rekla da je na Rabu. Pronašao sam njegovo ime u imeniku i umjesto toga sam mu se obratio. Nakon našeg razgovora otputovao sam na Rab da ga osobno upoznam. Njegova supruga je inzistirala da ostanem s njima jer su nedavno doživjeli veliki gubitak – dijete im je stradalo u nesreći na motoru. Radio sam u lokalnoj pekari i brinuo se o njima tijekom mog boravka. Goran je ispričao kako nije shvatio važnost roditeljske figure sve do svoje 32. godine. Prije tog trenutka, pojam imati majku ili oca bio mu je potpuno nepoznat.
Goran je jedno desetljeće živio kod rodbine s očeve strane, no tom dogovoru je došao kraj kada mu se otac razbolio i na kraju preminuo. Naknadno je Goranova maćeha donijela odluku da on više ne živi s obitelji.
Kada sam pitao njegovu ženu želi li da napustim prostor, odgovorila mi je: “Ne, ne moraš, ti si moj sin.” Ali godinu dana kasnije promijenila je bravu. Jedne noći, nakon što sam završio smjenu u pekari, došao sam kući i pokušao ključem otvoriti vrata, no nisu se htjela okrenuti. Pokucao sam, a ona je izjavila: “Više ne stanujete ovdje.” Zbog takvog iskustva žalim što sam ih ikada upoznao. Zbog toga sam ponovno ostao beskućnik, požalio se Goran.
Goran je 2020. za HRT ispričao da je nakon očeve smrti ušao u ostavinski postupak. Za to vrijeme utočište je potražio u udruzi Oaza, organizaciji za pomoć beskućnicima. Dok je postupak još u tijeku, Goran je zahvalio na potpori koju je dobio od grada koji mu je osigurao potreban smještaj. Goran je dalje objasnio da su ga roditelji napustili dok je bio dijete, navodeći da su bili premladi i da se nisu mogli brinuti za dijete. Unatoč tome, Goran ne gaji zlu volju prema njima.
