O Josipu Brozu Titu su ispričane jako velike priče do sada, a tek nakon njegove smrti počele su u javnost da isplivaju neke njegove privatne priče. Zna se jako dobro, dok je on bio na vlasti, nisu smjele biti pričane priče i neke šale o njemu. On je bio rigorozan po tom pitanju, a jako se dobro zna kako su prolazle šaljivdžije u komunizmu.
Pod vodstvom Josipa Broza Tita, Jugoslavijom se upravljalo s vrhovnim autoritetom, a njegova vještina u ujedinjenju raznolikog stanovništva pod zastavom “bratstva i jedinstva” očarala je vođe iz cijelog svijeta. Rijetki su se usuđivali osporiti ga, no našao se jedan pojedinac koji se neustrašivo suprotstavio slavnom državniku. Taj hrabri lik bio je nitko drugi do Slobodan Penezić Krcun!
Krcun, poznata ličnost koja je utjelovila i nemilosrdnu snagu revolucije i suosjećajnu prirodu oca, bio je višestruka osoba. Bio je osnivač ozloglašenog Odjela za zaštitu naroda u Srbiji, boemska duša, vojnik nježna srca, predani komunist s primjesama nacionalizma. Krcun je celog života ostao nepokolebljivo odan Srbiji. Tragično je poginuo u prometnoj nesreći na Ibarskoj magistrali u Šopiću kod Lazarevca 6. studenoga 1964. Od tog kobnog dana kruže glasine koje upućuju na lažnu igru, a ne na puku nesreću. Unatoč rastućem intenzitetu ovih glasina, nikada se nisu pojavili nikakvi konkretni dokazi, no one nastavljaju odjekivati i nakon gotovo šest desetljeća. Nagađalo se da je njegovu preranu smrt orkestrirao dugogodišnji predsjednik Josip Broz Tito zbog Krcunove nepokolebljive podrške srpskom narodu. Krcun je bio štovan do te mjere da su mu se posvećivale pjesme, au novijim vremenima služio je kao svijetli primjer uzornog čuvara reda koji je zračio aurom hrabrosti.
Prema riječima Radojice Lazića, profesora Fakulteta za diplomatiju i sigurnost, čule su se tvrdnje da je on jedini Srbin koji je imao drskosti izazvati Tita udarivši rukom o stol. Međutim, ne mogu potvrditi istinitost ovih tvrdnji. Ipak, imao je položaj velikog utjecaja i bio je usko povezan s najvišim ešalonima vlasti. Tijekom rata Krcun je bio partizanski komesar i imao je ključnu ulogu u uspostavi srpske službe sigurnosti. Potom je postao ministar policije, potpredsjednik, a na kraju i predsjednik srpske vlade. Životna putanja Penezića i danas je značajna jer daje uvid u ulogu Srbije tijekom Drugog svjetskog rata i kasnijeg stvaranja Titove Jugoslavije. Prozvan “kruhom i otrovom revolucije”, Penezić je kao ministar unutarnjih poslova iskazivao nepokolebljivu odanost Josipu Brozu i njegovim idealima, pa čak i spavao u zatvoru uz logoraše.
Prema riječima Željka Markovića, ravnatelja Historijskog arhiva u Užicu, arhivska građa koju čuva užički arhiv daje suprotnu sliku osobe o kojoj je riječ. Dok se u javnosti može činiti žestokim i strašnim, dokumenti otkrivaju nježnog i odanog partnera u njegovom privatnom životu. Marković je ovo saznanje podijelio s BBC-jem.
Krcunov doprinos bio je presudan u razbijanju preostalih kvislinških formacija i četničkih snaga, gušenju pobuna, a kasnije i vođenju obračuna s pristašama Informbiroa, obnašajući dužnost šefa Ozne, a potom i MUP-a Srbije.
Tijekom Drugog svjetskog rata, dva suprotstavljena pokreta otpora, naime četnici i partizani, vodili su smrtonosne borbe jedni protiv drugih, a istodobno su se borili protiv Nijemaca. Međutim, počevši od 1943. saveznici su bacili podršku partizanskom pokretu, koji je odigrao presudnu ulogu u njihovoj konačnoj pobjedi u bivšoj Jugoslaviji. Mladi Užičanin kao brucoš Poljoprivrednog fakulteta s 19 godina uključio se u revolucionarni komunistički pokret, kao i mnogi njegovi vršnjaci. Potaknut snažnom željom za pravdom, aktivno je sudjelovao u demonstracijama u spomen na patrijarha Varnavu i nakon toga je uhićen 1937. Zanimljivo je da je dva desetljeća kasnije bio ključan u imenovanju patrijarha Germana za ministra policije, položaj koji je obnašao tijekom rata. Priča se da je tijekom cijelog sukoba u unutarnjem džepu vojničke bluze nosio Titovu sliku.
Krcun se, aktivno sudjelujući u raznim borbama, uključujući i onu na Sutjesci, usporedno uspinjao unutar stranačkih redova. Biografi primjećuju da mu je izgledalo ugodnije u uniformi, iako postoje izvještaji da je nosio civilnu odjeću. Suprotno percepciji o njemu kao nemilosrdnom čuvaru zakona, knjiga “Krcunova pisma bez kurira” rasvjetljava njegovu emotivnu stranu dijeleći pisma koja je razmjenjivao sa suprugom i djecom.
U svojoj nježnoj prepisci stalno je izražavao ljubav i slao ljubav i poljupce i njoj i djeci. Unatoč tome, žalio se da to nisu bili autentični izrazi ljubavi, prepoznajući nedostatak diskrecije svojstven takvim pisanim razmjenama.
Krcunova sklonost alkoholu bila je općepriznata, a tu činjenicu potkrepljuje i njegova korespondencija s žena. U tim pismima on izražava svoje unutarnje borbe i želje, uključujući konkretan primjer u kojem izražava želju da prestane piti i postigne nešto značajno u svom životu.
