– Josip Broz Tito je bio poznat u svoje vrijeme koji je cijenio komunizam, i samim time nije volio nacionaliste, ali nije dopuštao ni vjersku slobodu u svoje vrijeme. Svi su morali da budu isti, ali sa druge strane se nameće pitanje koliko je on vjerovao u boga iza zatvorenih vrata. Slijedi i jako zanimljiva priča na tu temu…
Odlomak: Žarko Petan, poznati slovenski pisac, otkriva iznenađujuće otkriće o Josipu Brozu Titu u svojoj popularnoj knjizi “Čudesni život Josipa Broza Tita”, koju je objavio David Tasić, istaknuti član grupe s uhićenim Janezom Janšom zbog navodne umiješanosti u raspad Jugoslavije. Prema Petanovim riječima, Tito je 1980. navodno bio tražen kao svećenik u ljubljanskoj bolnici.
Josip Broz je u veljači 1980., dok je bio hospitaliziran u ljubljanskom Kliničkom centru, izrazio želju za razgovorom sa svećenikom. Crkva je tu zadaću povjerila uglednom svećeniku Frančeku Križniku, koji je odmah posjetio Klinički centar. No, kada je Broz ponovio svoju želju, pozvali su drugog svećenika koji je s njim vodio poduži razgovor. U međuvremenu je pop Križnik krenuo na studijsko putovanje u SR Njemačku, ali je tragično preminuo pod misterioznim okolnostima 28. ožujka kada ga je u blizini Dusseldorfa udario kamion. Očito je da je postrojba vojne policije KOS-a nastojala trajno prikriti uznemirujuće detalje oko ovog susreta, zaključuje Petan.
U jesen 1980. isusovac o. Anton Župančić iznio je slučaj u Beogradu, gdje je trenutno radio. Petan je, pak, dobio upozorenje o drugom pitanju.
U ljeto 1994., nekoliko mjeseci nakon izlaska moje prve knjige o Titu pod naslovom Sretni diktator, slučajno sam naišao na anonimnu poruku u svom poštanskom sandučiću. U poruci pod naslovom Dodatak knjizi Sretni diktator spominje se incident svećenika u Kliničkom centru. Iako tek trebam otkriti konkretne dokaze, dobio sam informaciju da je Franček Križnik pobjegao iz Slovenije zbog potjere, vjerojatno u neposrednoj blizini. Priča se da se u Dusseldorfu frontalno sudario s kamionom dok je vozio ravnom cestom. Iako nedostaju provjereni dokazi, obilje detalja iz Brozova života slaže se s ovim otkrićem, pa se razmišlja o mogućnosti da je Tito posjedovao mistične sklonosti, možda čak i naginjao kršćanskoj vjeri.
Bilo je pojedinaca koji su se kasnije sjetili da je Tito gajio prikrivenu vjeru i da je bio duboko povezan s kršćanskim misticizmom. Među onima koji su to vjerovali bio je i Đilas. Dok se Plavim vlakom vraćao u Beograd nakon Kidričevog sprovoda, Đilas je ležerno načeo temu zagrobnog života, što je izazvalo sarkastičan Titov odgovor. Naglo se ubacio, upozorivši Đilasa da o tome dalje ne raspravlja, jer prava priroda zagrobnog života ostaje misterij. Osim toga, kad je Kardelovo tijelo kremirano, Tito je primijetio da su ga trebali položiti prema tradicionalnim kršćanskim običajima pokopa.
Godine 1945. Tito je upotrijebio pametan pristup kako bi zadržao pozitivan odnos s katoličkim biskupima u Zagrebu, istovremeno ih sprječavajući da se distanciraju od Stepinca. Pozvao ih je na razgovor, suptilno otkrivajući vlastiti identitet “katolika i Hrvata”. Ta je taktika ponovljena i na tajnom sastanku sa samim Stepincem, samo dva dana kasnije. Tito je često prepričavao uspomenu iz djetinjstva kako ga je župnik ošamario jer mu nije pomogao da brzo i vješto obuče misno ruho. Taj je incident, tvrdio je, odigrao značajnu ulogu u njegovoj odluci da postane ateist.
Zbunjujuće zapažanje u ovoj stvari je nepostojanje pentagrama na njegovoj grobnici u Kući cvijeća. Petokraku, istaknuti simbol komunističke ideologije, južnjački komunisti postavili su u središte državne zastave i služila je kao počast palim partizanima koji su se borili pod njezinom zastavom. U njoj su se poslije rata pokapali i članovi partije. Evidentno je da je Titova direktiva bila nužna da se taj internacionalni komunistički simbol izbaci iz njegova groba. Naravno, uključivanje križa nije dolazilo u obzir. Bez obzira na to, Petanovo otkriće zahtijeva pažljivo razmatranje.
Životna priča Žarka Petana, poznatog slovenskog književnika i istraživača Titove biografije, ima i zanimljivost i značaj. S nepune tri godine krenuo je na put od Ljubljane do Zagreba zajedno sa starijim bratom, majkom i ambicioznim ocem. U međuratnom razdoblju Zagreb je bio središte brojnih poduzetnih Slovenaca, au njemu se Petanov otac etablirao kao uspješan trgovac. Prije izbijanja rata čak je osigurao i zakup poznatog hotela Dubrovnik, nekadašnjeg Milinova. Time je započeo zagrebački obrazovni put Žarka Petana.
No, ratni kaos poremetio je njihove živote, pa se njegov otac 1944. s njim vratio u Sloveniju, dok su majka i stariji brat potražili utočište u Trstu. U skladu s očevim težnjama za sinovljevim obrazovanjem, Žarko postaje učenikom Katoličke gimnazije koja se nalazila u zgradi „Školske braće“ u Deželićevoj ulici (danas Prilaz). pod Stepinčevim pokroviteljstvom. U sklopu svojih dužnosti, uz svoje sumještane prisustvovao je i Stepinčevim misama u katedrali.
- Nakon završetka Drugog svjetskog rata, komunistički režim u Hrvatskoj i Sloveniji zaplijenio je svu očevu imovinu, što je dovelo do očeve nesretne smrti u skromnoj sobici u Ljubljani, nepravedno označenog kao “kapitalist”. U međuvremenu mu je brat ostao u Italiji, zaposlen kao prevoditelj na Radiju Slobodna Europa. Želeći uspostaviti kontakt s bratom, udbaši su zatvorili Žarka tijekom služenja vojnog roka u Beogradu, lažno ga optužujući za djelovanje protiv države. Godinu i pol su ga iznuđivali kako bi ga natjerali da pozove brata kući. Zbog toga je osuđen na sedam godina zatvora. Godine 1971. Stane Kavčič, poznat i kao “slovenski Miko Tripalo”, uspješno je izdejstvovao izlazak iz zatvora u kojem je proveo većinu vremena u samici. Uz opsežnu zbirku knjiga, scenarija i memoara (koja je posebno uključivala objavljivanje aforizama slovenskih kazališnih redatelja), objavio je i knjigu „P.
