Među stanovništvom postoji miješanje običaja, tradicije i praznovjerja, pri čemu običaji i praznovjerja često imaju prednost nad temeljnim načelima kršćanske vjere. Kao rezultat toga, postoji tradicija ostavljanja hrane za pokojnike tijekom noći, s vjerovanjem da će se vratiti i sudjelovati u hrani. Ova praksa se podržava pod vodećim načelom da je povoljna i korisna.
Koliko praznovjerje može utjecati na ljudske postupke pokazao je svećenik, otac Predrag Popović, ispričavši istiniti događaj. U selu u kojem je živio umrla je teta starijeg svećenika. Ovaj se svećenik držao tradicionalnih vjerovanja i nije se upuštao u teološka objašnjenja. Unatoč tome, izazvao je veliko poštovanje zajednice. Nakon tetine smrti, bio je običaj iznajmljivati crkvenu dvoranu za okupljanja, gdje bi ljudi uživali u obrocima i čistili prije odlaska, osiguravajući da sve bude uredno za sljedeću grupu. Ovom prilikom, dok su se spremali za polazak, otac Popović primijetio je na jednom od stolova još pribor za ručak. Znatiželjan, raspitivao se o tome, a svećenik je jednostavno odgovorio: “Neka bude.” No, uvidjevši da tu ne može ostati beskrajno dugo, otac Popović izrazio je zabrinutost. Tada se javila jedna žena, koja je potvrdila da je ostavljanje pribora za ručak doista ispravno. Zaintrigiran, pater Popović je tražio razjašnjenje pitanjem: „Koji je razlog tome?
Večeras se okupljamo na sjećanje na pokojne. Postavlja se pitanje gdje da nam se pridruži? Tko bi trebao biti prisutan? Možda je prikladno da baka bude uz mene. Ipak, nemojmo se zavaravati, dragi moji prijatelji. Ovo je samo tradicija, vjerovanje u nadnaravno. Osobno, ne pristajem na takva praznovjerja. Ipak, mještani inzistiraju na održavanju ove prakse. Ja im kažem: “Radite kako hoćete, uzmite ključ i dogovorite se.” No, moram naglasiti da kad se ujutro vratim pospremiti, ne očekujem da od toga ostane trag.” To su bile riječi patera Predraga jednom prethodnom prilikom. Nakon toga odlazi, a mještani vjerno održavaju dvoranu, ostavljajući sve netaknuto i sigurno zaključano.
Međutim, ja znam kako ući bez ključa. Spuštam se u hodnik, upoznat s bakinim preferencijama, i sklonostima i antipatijama. Pažljivo biram razne namirnice, izuzev kave jer sam svjestan da se ona suzdržava od nje. Za kraj, ispisujem poruku na komad papira i diskretno ga stavljam ispod graha. Točno u 7 sati ujutro odjekuje zvono na vratima, najavljujući dolazak očekivanog posjetitelja. Bez oklijevanja otključavam vrata i raspitujem se za razlog njihove prisutnosti. Mašu mi da ih slijedim, s neobičnim izrazom lica. Zaintrigiran ulazim unutra, njihov poziv upućen je meni, obrazovanoj.
Jesmo li osigurali da su vrata zaključana prije našeg odlaska? Kao odgovor, potvrđujem njihovo postojanje. Jesmo li prvi došljaci? Posjedujete li možda višak ključa? Iskreno nisam imao, kako sam samouvjereno tvrdio.
