Protekloga vikenda u Beogradu je bilo aktuelno suđenje u slučaju porodice Koste Kecmanovića. Srpski mediji su itekako ispratili cijelo ovo suđenje, a ono što je najzanimljivije bilo je to, kako su zapravo roditelji ubijene djece gledali na Kostine roditelje. Bilo je tu i dobacivanja, pa čak i psovki prema Kostinoj majci.
Dana 3. svibnja u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” dogodio se razoran incident koji je izazvao golem šok i tugu u zajednici. Postupci Koste Kecmanovića rezultirali su gubitkom 10 života, ostavivši dubok utjecaj kako na njegove najmilije, tako i na cijeli narod Srbije.
Ivan Božović, otac Ane Božović, podijelio je svoja iskustva o prvim trenucima sa svojom kćeri i njihovom zajedničkom putovanju kroz izazove njezinog ranog života, ističući duboku vezu koju su razvili tijekom vremena.
Od trenutka kada je Nina izašla iz bolnice, Ivanov angažman u brizi za nju znatno se povećao. Umjesto majčinog mlijeka odlučili su se za adaptirano mlijeko, a Ivan je preuzeo odgovornost da je oblači i presvlači. Kako je Nina sazrijevala, njihova veza se produbljivala, a Ivan je uživao u prilici da je otprati do vrtića, upuštajući se u razigrane šale i igre duž puta.
Još uvijek se mogu zamisliti kako plešem s njom, jer ona želi da pokažem svoje pjevačke i plesačke sposobnosti. Ožalošćeni otac Ane Božović u suzama otkriva da sluša playlistu pod nazivom ‘Anin rođendan’ koju je ona sama pripremila, dok odlazi na njezino posljednje počivalište, uz stalnu glazbenu kulisu.
Kroz oči pune suza Branko Anđelković, otac Mare Anđelković, emotivno je pričao o Marinom odrastanju i njihovoj dubokoj vezi. Istaknuo je kako je Mara u njihov dom donijela svjetlost i radost, a sjećanje i ljubav na nju zauvijek će ostati u njihovim srcima. Mara je od malih nogu pokazivala svoj glazbeni talent pjevajući pjesmu The Ruts “Jah War” sjedeći u dječjoj autosjedalici od nepunih godinu dana. Zapjevala je prije nego što je uspjela i progovoriti. Njezine prve riječi nisu bile “mama” ili “tata”, već “maslina” i “krastavac”. Unatoč svojim jedinstveno opuštenim ušima, Mara ih je prihvatila i vidjela kao poboljšanje. Kad smo joj predložili da razmisli o operaciji ušiju, odgovorila je: “Šalite se? Pogledajte koliko bolje moje naušnice ovako izgledaju!” Nastavio je Branko Anđelković, a suze mu još uvijek teku niz lice.
Od samog početka pokazala je izvanredan karakter i otvoreno izrazila zadovoljstvo što je srednje dijete.
Prema Brankovim riječima, vrlo je zabavno kada dijete koje ima samo šest mjeseci i ne može govoriti jasno pokazuje nepristojnost. On u tome nalazi radost jer je nemoguće da se glupo dijete tako ponaša. Branko se prisjeća trenutka kada su on i još jedna osoba čekali na pregled kod liječnika, a na hodniku su se tako grohotom smijali da je iz njih izašla medicinska sestra i primijetila: “Kako mora biti divno imati ovakvu sreću u vlastitom domu.”
Dragan Kobiljski, bivši odbojkaš, i njegova supruga Nina bili su presretni kada su dobili dugoočekivanu kćer Emu Kobiljski. Ema, njihov treći izvor sreće, donijela je neizmjerno veselje u njihovo kućanstvo. Još uvijek ožalošćeni Dragan ispričao je priču o Eminom odrastanju i potresnim događajima koji su se odvijali 3. svibnja.
– Moj medo – od milja je Ema oslovila tatu koji je stajao na impozantnih dva metra visine.
Po mom dolasku kući, nestrpljivo bi mi pohrlila u zagrljaj. Bez obzira gdje smo se našli, postojao je očaravajući osjećaj čuda. Uzmimo, na primjer, naš odmor u udaljenom rumunjskom mjestu, lišenom mnogo toga osim trgovačkog centra; ipak, nama se činilo kao da smo u srcu Pariza. Dragan dijeli svoju duboku tugu zbog gubitka Eme. Sjećanja na njihove posljednje zajedničke dane izazivaju i tugu i duboku ljubav prema njihovoj kćeri. Njihovu vezu karakteriziralo je obilje ljubavi i međusobnog razumijevanja, lišeno bilo kakvog nezadovoljstva i dokonosti.
Mjesec proveden s njom za mene je izvor goleme čežnje. Međutim, tješim se dubokom povezanošću koju smo dijelili, lišenoj bilo kakvog nezadovoljstva ili monotonije. Dok šetam, misli o njoj obuzimaju mi um i naišao sam na citat koji je duboko odjeknuo: ‘Moje jedino žaljenje je posljednji zagrljaj i poljubac, jer im je nedostajala snaga čvrstog zagrljaja i nježnost namjernog poljupca, jer pretpostavljali smo da će ih biti još bezbroj, nesvjesni da su nam posljednji.’ Žalim što okolnosti nisu dopuštale drugačiji ishod, ali to je razmjer mog kajanja, zaključuje Dragan.
Prema riječima oca Katarine Martinović, Zorana Martinovića, njegova je kćer bila draga u obitelji. Njezino odrastanje bilo je ispunjeno ljubavlju i podrškom, a njeni najbliži rado se sjećaju njezinog veselog ponašanja i blistavog osmijeha. Kroz iskrene riječi njezina oca možemo dokučiti dubinu ljubavi i značaj koji je imala u svojoj obitelji. Kao što je rekao njezin otac, posjet groblju osjeća se kao prijelaz iz jedne sobe u drugu. Kao što je Katarina više voljela da njezina soba bude uredna i uredna, njezina obitelj brine da njezino mjesto za odmor bude dobro održavano. Iako možda fizički nije u sobi ili na groblju, njezina prisutnost prebiva u njihovim srcima. To mišljenje dijeli i Zoran Martinović u intervjuu za BBC.
Kao što je rekao, njen utjecaj na okoliš je neosporan.
Prema riječima oca, kafić koji se nalazi preko puta naše zgrade uveo je novu stavku na jelovniku pod nazivom “Katina topla čokolada” zbog velike potražnje gostiju koji su čeznuli za njom.
