Profesor Milinko Bogdanović, Ivanjičanin, oduvijek je sanjao o obitelji i djeci. Unatoč godinama koje su prolazile i nemogućnosti da nađe srodnu dušu, ostao je uporan u ostvarenju svoje najdublje želje. Za Vjolcu je doznao iz Albanije preko njezinih sestara koje su već dugo udate za ljude iz njegovog kraja.
- Sve što je čuo bile su pohvale o njezinoj obitelji iz Skadra; prepoznao ih je kao marljive i pouzdane, smatrajući da ljude prosuđuju isključivo na temelju njihova karaktera, bez obzira na nacionalnost i vjeru. “Naišao sam na tabue oko ove teme. Ipak, bitno je da čovjek sam odredi svoj put i shvati što želi od života. Moja primarna želja bila je imati obitelj, pa sam zanemario narative i predrasude”, rekao je Milinko.
Prije nego što je otputovao u Albaniju kako bi upoznao svoju suprugu, Bogdanović ju je vidio samo na fotografiji, no intuicija ga je uvjerila da je ona pravi par za njega. Vjerujući svom instinktu, uputio se do Skadra. “Profesor se sjeća da, iako se priča odvija u 21. stoljeću, ona uključuje aspekte tradicije. Prepoznao je da su njezine sestre bile prisutne deset godina i da su izvanredna obitelj. Nakon što je postigao konsenzus, otputovao je u Skadar. Već pri prvom susretu shvatio je da želi s njom podijeliti život, a Vjolca je dijelila taj osjećaj.
Unatoč tome što su jedno drugom stranci, od samog su početka doživjeli skladnu vezu. – Sve je sudbinski određeno, intuicija me je navela u tom pravcu i bio sam u pravu – kaže Milinko. Milinko nije bio svjestan da će mu ova Albanka donijeti neizmjernu sreću. Nedugo nakon što su se nastanili u Ivanjici, proslavili su veličanstvenu svadbu, a nakon četiri godine zajedničkog života dobili su kćerkicu Irenu. Ona je postala središnja točka njihovih života i, kako navode, dodatno produbila njihovu ljubav jedno prema drugome.
DODATNI TEKST:
Ako niste znali u Srbiji imate jako puno agencija koje naplaćuju između 3 i 5 hiljada eura da vam pronađu mladu iz Albanije. Vaše je samo da spremite novac, i da se pojavite u određeno vrijeme na dogovorenom mjestu….
Godinama smo promatrali kako srpski muškarci sve više primaju albanske žene u svoja kućanstva, često one koje se suočavaju s izazovnim životnim situacijama, i na kraju svoje domove nastanjuju u srpskoj rezidenciji. Mnogi srpski neženje, prvenstveno iz ruralnih krajeva Srbije i susjednih krajeva, traže sreću u braku s Albankama koje vraćaju u svoje seoske domove. Prije skoro 16 godina Viktorija Vida Jakovljević otišla je iz Skadra i nastanila se u selu Srednja Reka na Goliji, gdje se udala za Dragana i promijenila svoj život.
Izazovi s kojima se susreću Albanke koje se udaju daleko od svojih rodnih mjesta su evidentni, ali malo njih razmišlja o svojim osjećajima kada prvi put dođu u Srbiju. Viktorija, jedna od takvih žena, ispričala je svoje iskustvo, istaknuvši na samom početku poteškoće s kojima se susrela. Viktorija za “Prvu” dijeli svoje iskustvo i kaže: “Prva tri mjeseca nakon dolaska plakala sam svaki dan. Teško je kad uđeš u tuđu kuću, ne poznaješ jezik i ne poznaješ običaje. Razumijem sve na albanskom. , ali kako bih ja trebao znati što je ‘čaša’?” Izražava frustracije i izazove s kojima se susrela pokušavajući se prilagoditi novoj sredini. Dragan, njen suprug, kaže da su prvi dani zajedničkog života za njega bili prilično izazovni.
Zamišljao je dovesti ženu u svoj dom kako bi započeli njihov idiličan život, ali umjesto toga, našao se s partnericom koja je svakim danom bila sve tužnija. Iako ju je želio podržati, shvatio je da bi uspostavljanje čvrstih temelja za njihovu vezu zahtijevalo značajan trud i predanost. „Bilo mi je izazovno, ali sam se trudio ostati psihički jak i biti joj podrška, pomoći joj da se prilagodi i izgradi samopouzdanje“, kaže Dragan Jakovljević, osvrćući se na svoju ulogu u njezinoj tranziciji u novu sredinu. Kako je Victoria postajala vještija u jeziku, stvari su se počele značajno poboljšavati, što joj je omogućilo da se s lakoćom prilagodi novoj okolini. “Srbiju sam zavolio, prilagodio sam joj se. Smijem se i psujem, i to mi je dosta poznato!” – kaže Viktorija uz smijeh, ističući kako je humor postao njezina metoda snalaženja u životu u ovoj novoj zemlji.
Uz savladavanje jezika, Viktorija je stekla i vještinu spremanja tradicionalnih srpskih jela, što joj je pomoglo u integraciji u novu sredinu. Istraživanjem lokalnih običaja i kulinarskih običaja sačuvala je dio svog identiteta, istovremeno uspostavljajući vezu s novom okolinom, stvarajući poveznicu između svog nasljeđa i sadašnjeg doma.
Dragan navodi da nije jedini iz svog sela koji se zaljubio u Albanke, što produbljuje vezu između ove dvije zajednice. “Imam bratića koji je posjetio to mjesto iste godine i također se oženio. Sada ima troje djece. Preporučam svima da u tome sudjeluju. Po mom mišljenju, to je izvrsna metoda za jačanje veza i njegovanje međusobnih odnosa. Njihove riječi prenose osjećaj ljubavi i jedinstva, a istovremeno potiču nadu u svjetliju budućnost utemeljenu na razumijevanju i suradnji.
