Prošlo je šest mjeseci otkako je ostao sam u stanu koji je bio ispunjen njegovim uspomenama na voljenu osobu.
Iako je pokušavao nastaviti život, sve oko njega podsjećalo je na nju šalica koju je ostavila na stolu, njezin šal još uvijek visio na vješalici, a miris njenog parfema povremeno bi se zadržao u zraku, kao tihi podsjetnik na sve što je izgubio. Svaka nedjelja bila mu je poseban ritual. Odlazio je na groblje s buketirom crvenih ruža, sjedio kraj njenog spomenika i razgovarao s njom, kao da je još uvijek tu, kao da je mogao čuti njen glas.
- Međutim, u posljednja tri tjedna dogodilo se nešto što nije mogao objasniti. Svake nedjelje, ruže koje je ostavio na grobu nestajale su. Nisu uvenule, niti su bile odbačene, jednostavno su nestajale. Grobar mu nije mogao objasniti što se događa, pa je odlučio poduzeti vlastitu istragu. Postavio je malu kameru pokraj spomenika, nadajući se da će saznati istinu.
Kada je pregledao snimku, bio je slomljen. Na snimci je vidio malo dijete, djevojčicu koja nije mogla imati više od osam godina. Tiho bi prišla grobu, uzela buketić ruža i otišla. Nije mogao vjerovati svojim očima. Sljedeće nedjelje odlučio je pričekati na groblju i dočekati je osobno. I stvarno, ubrzo je ugledao djevojčicu. Stajala je kod susjednog groba, držeći u rukama uvele ruže.
Prišao joj je, a onda je nježno upitao zašto uzima cvijeće koje nije bilo njeno. Djevojčica je spustila pogled, a njezine riječi probudile su u njemu duboku tugu. Rekla je da joj je brat preminuo proljetos, i da je majka jednostavno bila preslaba da mu kupi cvijeće. „Nisam htjela da bude sam“, šaptala je, a u njezinim riječima bilo je toliko tužne iskrenosti da je srce tog čovjeka zadrhtalo.
Osjećao je njezinu bol i tužnu sudbinu koja je zadesila tu malu djevojčicu, a istovremeno ga je ispunilo saosjećanje prema njenoj nesretnoj situaciji. Od tog dana, svake nedjelje donosio je dva buketa — jedan za svoju voljenu, drugi za dječakov grob. Djevojčica je svaki put bila zahvalna, a njezine oči bile su ispunjene sjajem i radosti svaki put kada je uzela svježe ruže za svog brata.
- Jednog dana, dok je djevojčica uzimala buket, njezine oči zasvijetlile su. Privila je ruže uz prsa i tiho, gotovo u suzama, rekla: „Sada neće biti sam.“ Nije mogla ni zamisliti koliko su te riječi dirnule tog čovjeka. Iako su svi oni nosili svoje gubitke i svoje tuge, nešto se u tom trenutku promijenilo. Povezanost koja je nastala kroz zajednički gubitak i suosjećanje bila je neizrecivo jaka.
Djevojčica nije samo uzimala ruže; ona je kroz njih nalazila način da pokaže ljubav svom preminulom bratu, a on je, kroz svoje geste, našao način da izrazi svoju tugu i žalost, ali i humanost. Taj mali ritual, koji je započeo kao običaj za voljenu osobu, prerastao je u nešto mnogo dublje, vezano za tužnu, ali i lijepu povezanost među ljudima.
Od tog trenutka, svaki odlazak na groblje za njega nije bio samo susret s prošlošću, nego i čin pomoći onima koji su također nosili svoju bol. Osim što je odavao počast svojoj voljenoj, svaka ruža koju je ostavio na dječakovom grobu bila je simbol nečega većeg — humanosti, suosjećanja i brige za one koji su u tišini tugovali, kao i on.
Djevojčica, sada s ružama u rukama, znala je da njezin brat više nije sam, da netko misli na njega, iako nije mogao hodati među živima. U tišini, tužnoj, ali ispunjenoj ljubavlju, osjećala je da je ta ljubav usmjerena prema svima onima koji su otišli, ali ostali živi u srcima onih koji su ih voljeli.
