Danas ćemo pisati o ranim znakovima auzitma koje roditelji ne prepoznaju na vrijeme. Sve počinje sa svakodnevnim rutinama, a o čemu se tačno radi možete pročitati u nastavku članka. Vjerujemo da će vam inforamcije biti od kristi.

Rani znakovi autizma koje roditelji ponekad pripišu fazi: na koje obrasce razvoja vrijedi obratiti pažnju

U današnjem članku vam donosimo jednu zanimljivost, ali i važnu temu za roditelje koji pokušavaju bolje razumjeti razvoj svog djeteta. Pojedini rani znakovi autizma mogu u početku djelovati kao stidljivost, tvrdoglavost, sporiji razvoj govora ili prolazna dječija faza, zbog čega je korisnije posmatrati ponavljajuće obrasce u komunikaciji, igri i odnosu prema drugim ljudima nego donositi zaključke na osnovu samo jednog ponašanja.

Razvoj svakog djeteta ima vlastiti ritam i upravo zbog toga roditeljima ponekad nije jednostavno procijeniti kada je određeno ponašanje samo dio individualnih razlika, a kada ga vrijedi spomenuti pedijatru. Neko dijete ranije počinje govoriti, drugo duže posmatra okolinu prije nego što se uključi u igru, dok treće može biti osjetljivije na zvukove, hranu ili promjene svakodnevne rutine.

Važno je zato naglasiti da nijedan pojedinačni znak sam po sebi ne potvrđuje autizam. Mnogo više informacija daje šira slika: način na koji dijete komunicira, pokušava li dijeliti interesovanje s drugima, kako reaguje na ljude oko sebe, koristi li geste i postoje li ponavljajući obrasci ponašanja koji duže traju i pojavljuju se u različitim situacijama.

Kontakt očima, reakcija na ime i prve geste

Jedne od prvih razlika koje roditelji mogu primijetiti odnose se na socijalni kontakt. Bebe tokom ranog razvoja počinju sve više obraćati pažnju na ljudska lica, reagovati na glas poznatih osoba, uzvraćati osmijeh i kasnije okretati glavu kada čuju svoje ime. Te sitne svakodnevne reakcije predstavljaju dio ranog povezivanja djeteta sa ljudima iz njegove okoline.

Kod neke djece roditelj može primijetiti da pogled prema licu odrasle osobe koriste rjeđe, da se ne odazivaju dosljedno na ime ili da rijetko pokušavaju pogledom podijeliti ono što ih je zainteresovalo. Posebno može privući pažnju situacija u kojoj dijete reaguje na druge zvukove iz okoline, ali se često ne okreće kada ga roditelj pozove.

Prije nego što se razvije govor, veliki dio komunikacije odvija se bez riječi. Dijete može pokazivati prstom prema predmetu koji želi, mahati, pružati ruke, donositi roditelju igračku ili naizmjenično gledati zanimljiv predmet i lice odrasle osobe. Takvim ponašanjem ono ne pokušava samo nešto dobiti nego često želi i podijeliti vlastito interesovanje.

Roditeljima tako može biti korisno posmatrati koristi li dijete geste spontano i pokušava li ih povezati s pogledom. Neka djeca, na primjer, umjesto pokazivanja mogu uzeti roditelja za ruku i odvesti ga do predmeta koji žele, koristeći njegovu ruku kao način da dođu do cilja. Ni takvo ponašanje samo po sebi nije dijagnoza, ali može biti važan detalj kada se pojavljuje zajedno s drugim razvojnim razlikama.

Igra i ponavljajući obrasci mogu pružiti dodatne informacije

Način na koji se dijete igra također može otkriti mnogo o njegovom razvoju. Roditelji često prvo primijete da dijete određenu aktivnost ponavlja mnogo duže nego što očekuju. To može biti slaganje predmeta uvijek istim redoslijedom, okretanje dijelova igračke ili posebno interesovanje za točkove automobila umjesto za igru automobilom kao cjelinom.

Vrijedi obratiti pažnju i na to pokušava li dijete u igru uključiti drugu osobu. Donosi li roditelju igračku kako bi mu nešto pokazalo? Pogleda li prema njemu kada se dogodi nešto zanimljivo? Traži li njegovu reakciju ili radije dugo ostaje potpuno zaokupljeno vlastitom aktivnošću? Upravo kombinacija više takvih ponašanja može biti značajnija od jednog izdvojenog primjera.

Kod pojedine djece mogu se pojaviti i izraženije reakcije na čulne podražaje. Zvuk usisivača, šišanje, određene vrste odjeće, tekstura hrane, jako svjetlo ili dodir mogu izazvati nelagodu koja je mnogo intenzivnija nego što roditelji očekuju. Drugo dijete može, s druge strane, posebno tražiti određene zvukove, pokrete ili dodire.

Slično važi i za rutinu. Promjena puta do vrtića, drugačiji raspored pred spavanje ili neočekivana promjena uobičajenog plana kod neke djece može izazvati snažnu reakciju. Senzorna osjetljivost ili potreba za rutinom ipak nisu same po sebi dokaz autizma i zbog toga se uvijek posmatraju zajedno s drugim aspektima djetetovog razvoja.

Razvojne prekretnice nisu takmičenje, ali ih vrijedi pratiti

Roditelji često čuju rečenicu da će svako dijete nešto uraditi „kada bude spremno“. Individualne razlike zaista postoje, ali razvojne prekretnice ipak imaju važnu ulogu jer pomažu u prepoznavanju djece kojoj bi dodatna procjena ili podrška mogla koristiti.

Ako dijete oko prve godine gotovo uopšte ne koristi jednostavne geste poput pokazivanja ili mahanja, ako do približno 16 mjeseci nema razumljive riječi ili do druge godine ne počinje povezivati jednostavne riječi u kratke fraze, roditelj može takva zapažanja podijeliti s pedijatrom. Posebno je korisno obratiti pažnju pojavljuje li se uz govor i slabija upotreba pogleda, gesti ili pokušaja dijeljenja pažnje s drugima.

Još jedan detalj koji ne bi trebalo zanemarivati jeste gubitak već stečenih sposobnosti. Ako dijete prestane koristiti riječi, geste ili socijalne vještine koje je ranije koristilo, roditelj ne mora sam pokušavati procijeniti šta je razlog. Takvu promjenu korisno je opisati stručnjaku koji može sagledati razvoj u cjelini.

Šta roditelj može uraditi kada ga određeno ponašanje zabrinjava

Kada roditelj duže vrijeme primjećuje određeni obrazac, korisno je zabilježiti konkretne primjere umjesto pokušavati zapamtiti svaki detalj do pregleda. Može zapisati kada se ponašanje pojavljuje, koliko često se ponavlja i u kojim situacijama je najizraženije. Kratak snimak tipične situacije ponekad također može pomoći da stručnjak jasnije razumije ono što roditelj pokušava opisati.

Pedijatar na osnovu razgovora i pregleda može odlučiti jesu li potrebni dodatno razvojno praćenje, standardizirani razvojni skrining ili procjena drugih stručnjaka. U zavisnosti od teškoće koja je primijećena, u procjenu se mogu uključiti stručnjaci za govor i komunikaciju, razvoj djeteta ili drugi odgovarajući profesionalci, a u pojedinim slučajevima provjerava se i sluh kako bi se razmotrili mogući drugi razlozi slabijeg odazivanja ili kašnjenja govora.

Traženje stručnog mišljenja pritom ne znači da je roditelj svom djetetu već „postavio dijagnozu“. Razgovor sa stručnjakom služi da se razvoj sagleda detaljnije, razjasne nedoumice i utvrdi postoji li potreba za dodatnom procjenom ili podrškom.

Roditelji zato ne moraju čekati da zabrinutost postane velika prije nego što je spomenu pedijatru. Ako se određena ponašanja ponavljaju, traju duže vrijeme ili roditelj primjećuje više razlika u komunikaciji, igri i socijalnom kontaktu, razgovor sa stručnom osobom može donijeti jasnije smjernice. Pravovremeno razumijevanje razvojnih potreba prije svega omogućava da dijete dobije podršku prilagođenu njegovim sposobnostima i svakodnevnom funkcionisanju.