U nastavku našeg današnjega članka, donosimo vam jednu jako zanimljivu priču, a koja se desila u Kini. Naime, jedna porodica je doživjela pravu tragediju,. kada im je nestao jako mali sin….
Vikendom su Li Jingzi i njezin suprug često dovodili svog sina Mao Yina u zoološki vrt ili u jedan od brojnih parkova u Xi’anu, gradu koji se nalazi u srcu provincije Shaanxi u Kini. Ovi obiteljski izleti donijeli su sreću, a jedan poseban dan ostao je u Jingzinom sjećanju. S ljubavlju se prisjeća: “U to je vrijeme Mao Yin imala oko godinu i pol. Odveli smo ga u gradski zoološki vrt i on je primijetio sićušnog crva na tlu.”
Uz probuđenu znatiželju, zastao je i pokazao, radosno izjavljujući: ‘Mama, crvu!’ Jia Jia bio je mladić koji je lako osvajao srca ljudi iz svoje blizine svojom veselom osobnošću i šarmom. Za nekoga njegovih godina, njegova inteligencija i zrelost bile su izvanredne, a njegova prirodna dobrota i spokojna narav bili su očiti svakome koga je sreo.
Plakanje je za njega bila rijetka pojava; više je isticao pozitivne osobine svoje osobnosti, čime je stekao naklonost i odraslih i svojih vršnjaka. Svakog bi jutra Jingzi i njezin suprug odveli sina u vrtić prije odlaska na posao, a poslijepodne bi se radosno vratili po njega. Jingzi se trudila svaki slobodan trenutak posvetiti svom djetetu. Nakon dugog dana u uredu, radost igre i provođenja vremena s njim kod kuće uljepšala je njezinu večer, pomogla produbiti njihovu vezu i pružila mu osjećaj sigurnosti. Jingzi je radila za tvrtku koja je izvozila pšenicu, što je značilo da je često morala putovati do ruralnih dobavljača tijekom sezone žetve.
Tijekom tih putovanja napuštala bi grad i oslanjala se na svog supruga da se brine o maloj Jia Jia. Prilikom jednog od svojih posjeta, Jingzi je primila neočekivanu poruku od svojih šefova. Telegram je bio kratak, sastojao se od svega nekoliko riječi: “Hitna u kući, hitno povratak.” Bez dodatnih informacija, mogla se samo pitati što se moglo dogoditi kod kuće. Hitnost poruke nije dopuštala oklijevanje, tjerajući je da se odmah vrati.
Živo se sjeća tog trenutka, osjećajući i uzbuđenje i brigu koji joj još uvijek ostaju u mislima. Nakon brzog povratka u Xi’an, susrela ju je uznemirujuće vijesti od svog stanodavca. “Vaš sin je nestao”, rekao je, ostavljajući je na trenutak smrznutu. Glavom su joj se motale razne misli: možda je jednostavno odlutao ili će ga možda netko uskoro pronaći. Nikada nije pomislila da bi ovaj trenutak mogao označiti početak dugotrajne razdvojenosti od voljenog sina. U listopadu 1988. mali Jia Jia imao je samo dvije godine, nakon što je na svijetu proveo samo dvije godine i osam mjeseci. Jingzin suprug ispričao je incident kada je, nakon što je pokupio Jia Jia iz vrtića, zastao u malom hotelu kako bi uzeo čašu hladne vode.
Kad se nakon trenutka okrenuo, otkrio je da Jia Jia nema. Unatoč tome, Jingzi je ostala uvjerena da će se njezin sin ubrzo vratiti. – Mislila sam da je samo dezorijentiran i da ne zna put kući. Jingzi se prisjetila kako se nadala da će ga uslužni stranci pronaći i vratiti joj ga, žudeći za brzim ponovnim susretom sa svojim djetetom. Pretražila je svaki kut, odlučna u svojoj misiji da pronađe svog sina.
Nakon tjedan dana bez ikakvih novosti, shvatila je ozbiljnost situacije. Počela je tražiti Jia Jia među gomilom u blizini hotela, raspitujući se sa svima koji su mogli vidjeti dječaka. Kako bi podigla svijest o njegovom nestanku, podijelila je 100.000 letaka s njegovom fotografijom na autobusnim i željezničkim postajama diljem Xi’ana i postavila oglase u lokalne novine. Nažalost, nijedan njezin trud nije urodio plodom. “Osjećala sam se slomljeno… Srce mi je bilo ispunjeno tjeskobom”, sjeća se majka. – Plakala sam i htjela vrištati, kao da je dio mene otrgnut.
Svaki put kad bi ugledala odjeću, obuću ili igračke koje je Jia Jia volio, preplavila bi je duboka tuga. U to vrijeme Jingzi nije bio svjestan ozbiljnosti problema trgovine djecom u Kini. Godine 1979. zemlja je uvela politiku jednog djeteta uglavnom kako bi kontrolirala nagli porast stanovništva i smanjila razinu siromaštva. Prema toj politici, obitelji u urbanim sredinama bile su ograničene na samo jedno dijete, dok su seoske obitelji mogle imati drugo dijete samo ako im je prvorođeno dijete djevojčica.
