Novinari su stigli, a Meho, verovatno najstariji stanovnik Jugoslavije, seo je na klupu ispred svoje kuće. Počeo je da priča kako se seća vremena kada je u ovom selu bilo samo šest kuća, a u Tesliću samo jedna.
- Kad sam dobio poziv da sudjelujem u izgradnji pruge Usora – Pribinić, već sam bio prešao 30. godinu. Bilo je to 1884. godine kada je jedan mlin zapriječio put pruge prema Tesliću, pa ga je bilo potrebno ukloniti. Molio sam ih, pozivajući ih da ne ruše mlin, jer je služio za prehranu ljudi. “Ne možete srušiti ovu kuću jer je to naš izvor kruha”, preklinjao sam. Bez toga ostat ćemo gladni i nemamo gdje žito mljeti.
Rođen 1848. godine u selu Oraš Planje, na ovaj svijet je došao Meho Hadžić. Među njegovom braćom i sestrama bili su Mahmut, Muja, Ahma, Fehra i Reja, zajedno sa sestrom po imenu Fatima. Međutim, do sada su svi oni preminuli. Mehov otac po imenu Arif i majka Cura sada su daleka sjećanja. Njegova voljena supruga Ajka, koja je imala pedeset godina, napustila je ovaj svijet sedamdeset godina prije pisanja ovog teksta. Zajedno su dobili sina Muharema, koji je tragično izgubio život sa nepunih dvanaest godina nakon što se utopio u rijeci Usori.
Više od jednog stoljeća Meho Hadžić predano radi kao najamni radnik, baveći se raznim poslovima poput ratarstva, sječe drva, a prvenstveno čuvajući koze. Zbog urođene anomalije Meho nije mogao služiti vojni rok, jer mu je lijeva noga bila kraća od prosjeka. Zbog toga se oslanjao na štap za hodanje.Uzdržavajući se od pušenja i alkohola, držao se dijete koja se sastojala isključivo od kozjeg mlijeka, sira, vrhnja i kisele vode. Na pašnjacima, dok je čuvao koze, često je uživao u njihovom mlijeku za koje je vjerovao da je tajna njegova dugog života.
Nakon što je dostigao propisanu dob, doživio je nicanje trećeg niza zuba, odražavajući ono što je prethodno dokumentirano. Vrijedno je istaknuti dobro zdravstveno stanje koje je pratilo ovu pojavu. Njegovi zubi bili su toliki da je bez muke mogao podići dijete teško 30 kilograma koristeći samo svoje zube. Izražena je zabrinutost u vezi s mogućim utjecajem na njegovu dobrobit.
Nekada je časopis prepričavao priču o čovjeku koji se našao sasvim sam, bez ijedne duše koju bi nazvao svojom. Srećom, Mehmed i Rukija Ćorić su mu pružili dobrotu i uzeli ga pod svoje. Sagradili su mu skromnu nastambu i unijeli prosvjetljenje u njegov život. Osigurali su mu hranu, odjeću, pa čak i drva za ogrjev. U snježnim noćima Mehmed i Rukija bi se probudili ne jednom, nego dvaput, da zapale vatru i ugriju ga.
Gledajući Mehu, vidljivo je da odiše osjećajem sreće, kao da žudi za ponovnim posjetom bujnim livadama i razigranoj jurnjavi za kozama – zaključili su novinari koji su imali privilegiju da ga upoznaju.
Index.hr je svojedobno izvijestio da je, prema raznim novijim izvorima i objavljenim tekstovima o Mehi Hadžiću, na njegovom spomeniku ispisana godina “1848-1979”, što implicira da je preminuo samo godinu dana nakon objave teksta, što sugerira nevjerojatan životni vijek od 132 godine.Njegov lik se u određenom periodu čak nalazio i na ambalaži jedne marke mineralne vode porijeklom iz Tešnja.
