Iako se nalazimo u 2024 godini, ipak imamo još uvijek dijelove u Srbiji, gdje su se zadržali neki starinski običaji. Pri tome se svakako misli na ruralna područja, gdje ljudi žive još uvijek po starim standardima.
Malo se zna o običajima koji su postojali u ruralnim krajevima Srbije, ali ima naznaka da su neki od njih i danas prisutni u ovim udaljenim krajevima. Srpska kultura poznata je po svojoj bogatoj tapiseriji običaja, od kojih su mnogi mlađim generacijama nepoznati. Među najintrigantnijim i najčudnijim su oni koji se odnose na ljubavne veze, od kojih bi se neke u moderno doba mogle smatrati i ilegalnima. Jedan takav običaj dopuštao je muškarcima da imaju više žena, što je praksa koja datira iz 18. stoljeća u Vojvodini. Unatoč tome što je bio protiv zakona, slučajevi ovog običaja su dokumentirani, a umiješani su se suočili s kaznom ako se otkriju. Još jedan značajan običaj poznat je kao “hrkanje”, koji uključuje intimne interakcije između nevjenčanih mladića i djevojaka, poput milovanja i ljubljenja. Ova osebujna tradicija uglavnom se održala u Negotinskoj krajini u našoj zemlji.
U tipičnom vlaškom selu, stanovnici bi se okupili u pećini osvijetljenoj titrajućom vatrom, sudjelujući u jedinstvenom ritualu ljubavi i povezanosti. Muškarci i žene slobodno bi izmjenjivali poljupce i fizički kontakt, stavljajući maske kako bi dodali element misterije. Partneri bi se neumorno izmjenjivali, simbolizirajući svetu vezu stvorenu između žene i brata njezinog pokojnog muža. Ovaj drevni običaj, sličan sestrinstvu, prakticirao se kada par nije začeo djecu. Levirat, prema određenim kulturama, nalagao je da brat oženi udovicu ako nema potomstva, osiguravajući nastavak obiteljske loze. Ova kolektivna tradicija bila je široko priznata i slijedila se.
Tradicionalna praksa kolektivnog pričešćivanja, ukorijenjena u običajima starih balkanskih naroda i Slavena, obavljala se kao ritual u određenim prigodama i događajima. Kod Srba se ovaj obred održao u patrijarhalnim seoskim grupama Pčine. Tijekom svadbenih slavlja, u jeku euforije oko ceremonije, nije se obraćala pažnja na konkretne seksualne susrete između pojedinaca. Jedan poseban običaj, poznat kao sororat, uključivao je vjenčanje udovca sa sestrom njegovog preminulog partnera. Ova praksa se najčešće slijedila kada bi muškarac imao djecu sa svojom pokojnom suprugom. Zapaženo je da su se sororatski brakovi u istočnoj Srbiji zadržali sve do sredine 20. stoljeća. U tim je zajednicama muž udovac mogao oženiti sestru svoje pokojne žene, pod uvjetom da ona već nije bila u braku. Svrha takvih brakova bila je osigurati da djeca bez majke dobiju najbolju moguću skrb od svoje tete po majci.
Iako neuobičajeno, bilo je nekoliko slučajeva poligamnih brakova koji su dokumentirani. Ta je tradicija dopuštala muškarcima da imaju više žena, au Vojvodini su takvi slučajevi zabilježeni još u 18. stoljeću. Važno je napomenuti da je ova praksa bila protuzakonita, a oni za koje je otkriveno da su se u njoj sudjelovali suočili su se s posljedicama. Zanimljivo je da su bogati pojedinci bili posebno stigmatizirani zbog sudjelovanja u ovom običaju.
