Stiven Hoking je pred kraj života upozoravao na četiri velike prijetnje čovječanstvu, a dvije od njih, prema njegovim riječima i kasnijim procjenama, već su postale stvarnost ili vrlo opipljiva opasnost: klimatske promjene i rastuća moć tehnologija, posebno vještačke inteligencije. U isto vrijeme, njegov vlastiti život ostao je primjer kako naučna upornost može nadživjeti prognoze, ograničenja i gotovo sve što je medicina tada smatrala mogućim.
Rođen 8. januara 1942. u Oksfordu, Hoking je došao na svijet tačno tri stoljeća nakon Galileove smrti, a preminuo je 14. marta 2018. na rođendan Alberta Ajnštajna. Te simbolične podudarnosti često se ističu kada se govori o njegovoj biografiji, ali one same po sebi ne objašnjavaju zašto je postao jedna od najprepoznatljivijih ličnosti moderne nauke.
Ono što je njegovu priču učinilo izuzetnom nije samo intelekt, nego i način na koji je s teškom bolešću nastavio raditi, govoriti javnosti i širiti interesovanje za kosmologiju.
Njegov život bio je isprepleten s temama koje zvuče gotovo apstraktno i daleko od svakodnevice: crne rupe, Veliki prasak, teorija relativnosti, kvantna mehanika i pitanje početka vremena. Istovremeno, to je bila i priča o čovjeku kojem su ljekari u mladosti davali tek nekoliko godina života. Upravo taj raspon između krhkog tijela i velike intelektualne energije čini Hokingovu biografiju jednom od najneobičnijih u savremenoj historiji nauke.
Stiven Vilijam Hoking odrastao je u porodici u kojoj su knjige i akademsko okruženje bili dio svakodnevice. Otac Frenk radio je kao istraživač tropskih bolesti, a majka Izabel bila je zaposlena u akademskoj sredini. Oboje su studirali na Oksfordu, pa je znanje od ranog djetinjstva bilo prirodan dio kućne atmosfere. Porodica se 1950.
preselila u Sent Olbans, gdje je njihov način života mnogima djelovao neuobičajeno: za stolom se često čitalo, a putovalo se u starom preuređenom londonskom taksiju.
Iako je kasnije postao simbol vrhunske naučne briljantnosti, Hoking u školi nije odmah odskačio kao učenik koji lako osvaja sve nagrade. Njegove ocjene dugo nisu bile posebno upečatljive, ali je učiteljima i vršnjacima bilo jasno da razmišlja drugačije. Zbog načina na koji je postavljao pitanja i pokušavao razumjeti suštinu pojava, među školskim prijateljima dobio je nadimak „Ajnštajn“.
To je bio rani znak onoga što će kasnije postati njegov zaštitni znak: neobična upornost da se složene stvari ogole do osnovnih principa.
Njegova interesovanja nisu se zaustavljala na školskim zadacima. Zajedno s prijateljima pravio je modele aviona i čamaca, isprobavao različite mehaničke naprave i pokušavao razumjeti kako predmeti i sistemi funkcionišu. S profesorom matematike Dikranom Tahtom napravio je i jednostavan računar od starih telefonskih dijelova, satova i elektronskih komponenti. Takvi mali projekti otkrivali su da ga ne zanimaju samo formule, nego i stvarni mehanizmi iza njih.
U tom periodu već je postajalo jasno da je Hoking više usmjeren na rješavanje problema nego na učenje napamet. Nije bio tip učenika koji briljira isključivo kroz ocjene; njegova prava snaga bila je radoznalost. U toj radoznalosti krila se i kasnija naučna metoda: spremnost da se svaka pojava preispita, da se ne prihvati lako objašnjenje i da se ide dublje od onoga što je na prvi pogled vidljivo.
Put od Oksforda do dijagnoze koja je sve promijenila
Sa 17 godina stigao je na Oksford. Otac je želio da studira medicinu, ali Hoking je bio mnogo više privučen matematikom, fizikom i pitanjima o porijeklu univerzuma. Pošto se čista matematika nije predavala na Univerzitetskom koledžu u Oksfordu, izabrao je fiziku i hemiju. Godine 1959. dobio je stipendiju i započeo studije, a kasnije je govorio da mu je prvo vrijeme na fakultetu djelovalo lakše nego što je očekivao.
U studentskim godinama uključio se i u život van učionice. Bio je član veslačkog kluba kao kormilar i stekao reputaciju osobe spremne na rizične poteze. Nakon Oksforda otišao je na Kembridž i posvetio se kosmologiji, gdje je ubrzo počeo period koji će mu zauvijek promijeniti život. Tada su se, gotovo istovremeno, otvorila vrata velikih naučnih pitanja i pojavili prvi ozbiljni znakovi bolesti.
Tokom postdiplomskih studija počeo je primjećivati probleme s koordinacijom. Povremeno je padao bez jasnog razloga, postajao nespretniji, a govor mu se postepeno mijenjao. Godine 1963. dijagnosticirana mu je amiotrofična lateralna skleroza, ALS, bolest koja postepeno oštećuje nervne ćelije odgovorne za kontrolu mišića. Ljekari su mu tada davali vrlo kratku prognozu života.
Prema njegovim kasnijim pričama, ta vijest ga je gurnula u težak period u kojem je izgubio veliki dio motivacije za rad.
U tom osjetljivom razdoblju važnu ulogu imala je Džejn Vajld, studentica lingvistike koju je upoznao. Njihova veza i planovi za budućnost dali su mu novi razlog da nastavi. To nije bila jednostavna priča o nadi, nego o odluci da se usprkos vrlo teškoj dijagnozi život ne prepusti unaprijed zadatoj granici. Upravo tu počinje druga, snažnija faza njegove biografije: faza u kojoj bolest napreduje, a naučni rad ide još bržim tempom.
Na Kembridžu je radio uz kosmologa Denisa Skiamu, a preko njega upoznao i matematičara Rodžera Penrouza. Zajedno su razvijali ideje o singularnostima i početku univerzuma. Hokingov rad vodio je ka zaključku da prostor i vrijeme u okviru klasične opće relativnosti imaju početak u singularnosti, čime je dodatno učvršćivan teorijski okvir Velikog praska. U isto vrijeme zasnovao je porodicu; s Džejn je dobio troje djece: Roberta, Lusi i Timotija.
Godine 1970. došao je do važnih rezultata o ponašanju horizonta događaja crnih rupa, a nekoliko godina kasnije napravio je otkriće po kojem će ostati najprepoznatljiviji. Godine 1974. pokazao je da crne rupe nisu potpuno „crne“. Prema kvantnim efektima u blizini horizonta događaja mogu emitovati zračenje i s vremenom gubiti masu.
Taj proces postao je poznat kao Hokingovo zračenje i otvorio je jednu od najvažnijih rasprava u savremenoj fizici: kako povezati kvantnu teoriju i opću relativnost.
Problem potpunog ujedinjenja tih oblasti ni danas nije riješen, ali Hokingov doprinos ostao je jedna od ključnih tačaka u pokušaju da se shvati gravitacija na kvantnom nivou. Godine 1979. postao je Lukasijanski profesor matematike na Kembridžu, jednu od najpoznatijih akademskih funkcija u britanskoj nauci, koju je nekada držao i Isak Njutn.
Teška upala pluća 1985. godine potpuno mu je promijenila način komunikacije. Tokom boravka u Ženevi urađena mu je traheotomija, zahvat koji mu je spasio život, ali mu je trajno oduzeo sposobnost prirodnog govora. Kasnije je dobio računarski sistem i sintetizator glasa pomoću kojeg je mogao komunicirati. Elektronski glas postao je jedan od njegovih najprepoznatljivijih javnih znakova, gotovo jednako važan kao i njegove teorije.
Kako je bolest napredovala, mogućnosti upravljanja uređajem postajale su sve ograničenije, ali Hoking nije prestao pisati, predavati i sudjelovati u naučnim raspravama. Godine 1988. objavio je „Kratku istoriju vremena“, knjigu koja je širokoj publici približila pitanja porijekla univerzuma, prirode vremena, crnih rupa i kosmologije.
Djelo je postalo ogroman međunarodni uspjeh i provelo je 237 sedmica na listi bestselera Sunday Timesa, čime je Hoking izašao iz uskog akademskog kruga i postao globalna kulturna figura.
Od bestselera do upozorenja za budućnost
Njegova prepoznatljivost prešla je granice nauke. Pojavljivao se u dokumentarnim emisijama, serijama i popularnoj kulturi. Gostovao je u „Simpsonovima“ i „Zvjezdanim stazama“, a njegov elektronski glas korišten je i u muzici grupe Pink Flojd. Tako je Hoking postao rijetka figura: istovremeno vrhunski teoretičar i čovjek čije je ime bilo poznato i onima koji nikada nisu čitali kosmološke radove.
Godine 2007. učestvovao je u letu koji je stvarao kratke periode bestežinskog stanja. Za čovjeka koji je decenijama živio gotovo potpuno nepokretan, taj trenutak imao je snažnu simboliku. Dvije godine kasnije napustio je položaj Lukasijanskog profesora zbog starosne granice, ali nije prestao raditi. Nastavio je s istraživanjima, javnim predavanjima i komentarima o temama koje su nadilazile usku kosmologiju.
U posljednjim godinama života Hoking je sve češće govorio o rizicima koji bi mogli ugroziti ljudsku civilizaciju. Nije tvrdio da će se svi ti scenariji sigurno ostvariti, ali ih je smatrao dovoljno ozbiljnima da ih društvo ne smije ignorisati. Među prijetnjama koje je posebno isticao nalazili su se nuklearni rat, globalno zagrijavanje, razvoj genetski modificiranih patogena i vještačka inteligencija koja bi jednog dana mogla postati moćnija od čovjeka.
Posebno je upozoravao na vještačku inteligenciju. Nije bio protiv razvoja tehnologije; naprotiv, upravo mu je tehnologija omogućila da decenijama komunicira i nastavi naučni rad. Njegova zabrinutost odnosila se na mogućnost razvoja sistema koji bi mogli nadmašiti ljudsku inteligenciju i koje više ne bismo mogli jednostavno kontrolisati. Smatrao je da takav napredak može donijeti velike koristi, ali da istovremeno zahtijeva vrlo ozbiljno promišljanje o sigurnosti i dugoročnim posljedicama.
Druga njegova važna ideja odnosila se na naseljavanje drugih svjetova. Vjerovao je da civilizacija koja ostane trajno vezana samo za jednu planetu ostaje ranjiva. Veliki asteroid, globalni rat, katastrofalne klimatske promjene ili neka druga velika prijetnja mogli bi ugroziti opstanak cijele vrste. Zato je podržavao istraživanje svemira i razvoj tehnologija koje bi ljudima jednog dana mogle omogućiti život izvan Zemlje.
Nije smatrao da je to jednostavan ni brz zadatak, ali je u njemu vidio moguću dugoročnu zaštitu čovječanstva.
Stiven Hoking preminuo je 14. marta 2018. u svom domu u Kembridžu, u 76. godini života. Od trenutka dijagnoze ALS-a prošlo je više od pola stoljeća, pa je njegov život višestruko nadmašio procjene ljekara iz mladosti. Pepeo mu je položen u Vestminsterskoj opatiji u Londonu, u blizini grobova Isaka Njutna i Čarlsa Darvina, što je dodatno naglasilo mjesto koje je zauzeo u naučnoj historiji.
Njegovo naslijeđe ne svodi se samo na formule i teorijske modele. Hoking je milionima ljudi pokazao da osoba s izrazito teškim fizičkim ograničenjima može nastaviti stvarati, istraživati i učestvovati u javnom životu. To, međutim, nije bila romantična priča o pobjedi volje nad bolešću, nego složen život u kojem su porodica, njegovatelji, ljekari, kolege i tehnologija bili jednako važni kao i njegova unutrašnja upornost.
U toj kombinaciji nastajala je njegova jedinstvena snaga.
Stiven Hoking ostao je upamćen kao čovjek koji je pokušavao objasniti početak vremena, ponašanje crnih rupa i samu strukturu kosmosa, ali i kao naučnik koji je do kraja života upozoravao da znanje bez odgovornosti može donijeti nove opasnosti. Njegove misli o budućnosti i danas zvuče kao podsjetnik da se najveći ljudski dometi i najveći rizici često razvijaju istovremeno.
