U autobiografiji “Kad zamirišu jorgovani”, Vesna Zmijanac je otvoreno opisala svoje iskustvo gubitka bebe u sedmom mesecu trudnoće.
- Tijekom druge polovice 1980-ih doživio sam vrhunac svoje slave. Oslobodila se ogromna i zastrašujuća sila, nešto bez presedana u području narodne glazbe. Dok se ovaj izvanredni fenomen odvijao u meni i oko mene, išao sam svojim putem kroz zamršenu tapiseriju života, satkanu božanskom providnošću Gospodnjom. Niti su se ispreplele u svojoj neobičnoj osebujnosti, vodeći me prema dubokom razotkrivanju moga identiteta žene i majke. Nažalost, možda zbog vlastitih nedostataka i odabranog načina života, ti trenuci blaženstva nisu izdržali.
Tijekom vrhunca mog uspjeha, bilo mi je suđeno da izdržim najdublju duhovnu tjeskobu, potiskujući ogromnu radost još većom tugom. Ta je tuga, kako je Vesna rječito opisala, slična neizdrživoj boli koja prati gubitak djeteta. Godine 1986. moj suprug Vlada Jovanović i ja doživjeli smo strašan gubitak našeg prvog djeteta, sina, u sedmom mjesecu moje trudnoće. Potresna scena odigrala se neočekivano u pauzi koncerta u Mladenovcu.
Čak i sada, nakon što je prošlo dosta vremena, borim se da riječima izrazim intenzivne emocije koje su proizašle iz naglog i preranog poroda koji se dogodio iza pozornice dvorane u Mladenovcu, a nastavile su se i tijekom puta do Beograda, pa čak i nekoliko prolaznih trenutaka u bolnici. Ova bol ostaje sirova kao i uvijek, ponor praznine koji me proganja. Kad god ponovno iskrsnu sjećanja na taj tragični događaj, iznutra me stisne, grlo se stegne i mučim se pitanjem za koji već dugo slutim odgovor – koliko sam ja i izbori koje sam napravio u svom životu odgovorni za to što se dogodilo?
Neposredno nakon toga, dok je bol zbog gubitka ostala sirova, žudio sam da nestanem, da prestanem postojati. Svalio sam krivnju izravno na svoja pleća, odbijajući tražiti bilo kakve olakotne okolnosti. Istodobno sam si takve goleme patnje i mučenja izmišljao kao oblik pokore, možda prelazeći prag koji razdvaja racionalno shvaćanje stvarnosti od sebičnih, pomalo nezdravih i nedvojbeno pogrešnih (i grešnih!) zaključaka. Ipak, život je nastavio.
Zahtjevi mog rada su ostali. Planirani nastupi ponovno su otkazani zbog nenamjernog prekida trudnoće, a ja sam se s još većim žarom, gotovo frenetičnim tempom, bacila na te obveze. Kao da sam se nadao da ću udubljenjem u posao, stres i iscrpljenost izbrisati i neizbrisivu ranu na duši (onoj tjelesnoj, naravno, jedva da je vrijedno spomena). Nisam ni slutio da me, nažalost, slična muka – još teža i mučnija, s obzirom na kratkoću – čeka manje od godinu dana kasnije.
Godine 1987. tragično sam izgubila ne samo svoje drugo nerođeno dijete, nego i Vladovo, koji je također bio sin, i to u sedmom mjesecu trudnoće i pod sličnim okolnostima.Ponekad se uhvatim kako razmišljam o pitanju koje me muči od početka: zašto sam doživio nesretne događaje koji su se odvijali u mom životu?
Napravio sam inventuru svojih pogrešaka, svjesnih i nesvjesnih, svojih mana koje su uveličane, neljubaznih misli koje sam gajio prema drugima, postupaka koje sam poduzeo, a koji su bili manje nego pohvalni prema meni i onima oko mene, propuštenih prilika da činim dobro za sebe i druge te slučajeve u kojima sam nenamjerno prouzročio štetu svojim riječima ili postupcima. U svojoj potrazi za razumijevanjem, tražio sam porijeklo i objašnjenja za kazne koje su me snašle. I dalje nastavljam dodavati ovom ispitivanju koje je u tijeku.
Neosporno je da sam kroz svoj buran i nestašan život skupio iskustva. Iako možda postoje aspekti moje prošlosti na koje nisam osobito ponosan, život mi je pružio prilike i iskoristio sam ih najbolje. Bez sumnje postoje stvari koje sam mogao učiniti drugačije, izbori koje sam mogao napraviti, ali na kraju, vjerujem da sam dovoljno izdržao i dao dovoljno odgovora na pitanja koja su me mučila u prošlosti, kao i ona koja još uvijek tinjaju u meni misli danas. Cijena koju sam platio čini mi se značajnom, možda čak i pretjeranom. Moji nerođeni sinovi dijele taj osjećaj, vjerujući da je naša krvna loza ispunila svoje obveze i da je svaka prolivena suza, viđena ili neviđena, pomirena.
Čak iu tim trenucima misli su mi bile ispunjene očajem i nesrećom. Čeznuo sam za nekim pokazateljem, kako u sebi tako iu svojoj okolini, da su se mračne sile koje su me pogodile konačno nasitile svojom drugom žrtvom. Čeznuo sam za tračkom nade, znakom da novi život može izroniti iz dubine mog bića. „Sad je dosta“, rekla sam sama sebi. Platio sam punu cijenu svoje patnje. Nije moglo biti istina, usudio sam se vjerovati, da je sve unaprijed određeno i nepromjenjivo.
A onda sam otkrio znak, svjetlo vodilju koje je boravilo u meni. Bila je to moja vlastita snaga, moja snaga volje i moje razumijevanje da svaka kušnja i nevolja služe pročišćenju i jačanju. Shvatio sam da ogromna patnja ima moć transformirati osobu, čineći je zaslužnom otkupljenja i iscjeljenja. Taj se znak očitovao u obliku grižnje savjesti, samorefleksije i bolnog, ali oslobađajućeg istraživanja najmračnijih zakutaka mog uma i duše. Moja čežnja da postanem najomiljenija osoba u tuđem postojanju, osim mene same, dovela me do težnje da postanem majka.
S uvjerenjem da je ta želja, popraćena žaljenjem, obećavajući pokazatelj budućnosti ispunjene srećom, donio sam odluku da prioritet dam vlastitoj dobrobiti, zdravlju i usklađenosti s načelima koja upravljaju ljudskim životom. Ova me spoznaja natjerala da shvatim da je sve drugo blijedo u usporedbi s dubokim značenjem unutarnjeg mira i osobnog sklada.
U mom profesionalnom i osobnom životu 1989. godina ističe se kao ključno vrijeme, definirano s dvije značajne prilike. Za početak godine izdala sam ploču pod nazivom “Kad zamirišu jorgovani”, projekt ostvaren uz neprocjenjivu pomoć mog dragog prijatelja Dina. Onda sam devetnaestog listopada doživio radosnu prekretnicu dočekavši na svijet svoju kćer Nikoliju.
Nakon ta dva značajna i blažena događaja, moram naglasiti da ništa u mom životu nije ostalo nepromijenjeno. Od tog trenutka nadalje, čvrsto sam se obvezala da ću majčinstvo dati iznad svega, nakon što sam naučila vrijedne lekcije iz prošlih iskustava. S nadom da ću dobiti priliku i da ću biti blagoslovljena božanskim milosrđem, donijela sam nepokolebljivu odluku strpljivo podnositi i pažljivo pratiti svoju trudnoću pod nepokolebljivim vodstvom liječnika.
Zbog toga sam donio odluku otkazati sve svoje obveze i gostovanja te sam otputovao u Zagreb na liječenje u kliniku. Za to vrijeme me je pratio i brinuo moj dragi prijatelj dr. Asim Kurjak. Kako su se dani približavali Nikolijinom rođenju, on mi je čak bio i kum. Upravo u tom razdoblju, samo nekoliko tjedana prije rođenja mog djeteta, Vlada i ja smo vjenčanjem službeno učvrstili svoju privrženost.
Tijekom sedam mjeseci koliko sam proveo u bolnici doživio sam neviđenu razinu strepnje i straha. Bilo je to vrijeme kada mi ništa drugo nije bilo važno, kao da je ishod ove konkretne situacije bio ključ za oslobađanje najdragocjenijeg što sam posjedovao – vlastitog života. Svaki i najmanji pokret u trbuhu izazvao bi hladan znoj, a mene bi uhvatila panika i na najmanji Nikoliin pokret. Čak i najmanja nelagoda ili probadanje boli u preponama ili zdjelici hvatala bi me u paniku, navodeći me da hitno pozovem Asiminu pomoć.
Točno u osam i trideset ujutro 19. listopada 1989. godine rutinskim carskim rezom na svijet je došla moja kći Nikolija. Ime Nikolija je dobila u čast svoje bake, koja je Vladina majka.Moja radost i osjećaj postignuća su bezgranični. Unatoč pomnom praćenju medija kroz cijelu moju trudnoću (čak su kružile i moje slike s “istaknutim trbuhom”), tek tada sam istinski osjetila težinu osude društva. Ova se presuda proširila na moj dragocjeni mali smotuljak radosti, s kojim se nikad nisam razdvajao. Sjećam se da sam vidio brojne naše fotografije u raznim novinama. Nikolija je, vjerujem, bila možda i najslikanija beba u cijeloj naciji, ako ne i najfotografiranija. I kao rezultat toga, smatram se najsretnijom suprugom i majkom.
