Preživjevši goleme poteškoće u braku, najveća svjetska rukometašica proživjela je mučnu muku zbog koje je više vremena provodila na hitnoj nego na sportskom terenu. Nastala trauma i stres narušili su njezino zdravlje i doveli do raznih bolesti koje sada nastoji liječiti nepokolebljivim optimizmom i uz podršku svoje djece – Aleksandre, Marine i Nikole. Svetlana-Ceca Kitić, srpska legenda i proslavljena rukometašica, tragično je postala žrtva obiteljskog zlostavljanja. Fizičko zlostavljanje bivšeg supruga rezultiralo je brojnim odlascima na hitnu. Iako je njezin zlostavljač netragom nestao iz njezina života, strah koji joj je ulijevao ostao je.
Stres i naknadna iskustva, uključujući angažman u Rukometnom klubu Radnički gdje je bila i direktorica, doveli su do razvoja problema sa štitnjačom poznatog kao Hashimotov sindrom. Unatoč nedaćama, ova hrabra žena otvoreno priča svoju priču i prihvaća sve što joj život stavi na put, lišena imalo samosažaljenja. Ceca Kitić je u iskrenoj ispovijesti za Gloriju otkrila da je šutjela zbog srama koji osjeća zbog otkrivanja identiteta oca svog djeteta. Međutim, kako su njezini posjeti hitnoj pomoći postali češći od vremena provedenog na sportskom terenu, došla je do točke prijeloma. U tom je trenutku konačno skupila hrabrosti obratiti se policiji i otkriti svaki detalj svoje situacije.
Unatoč tome što se udavala četiri puta, otvoreno govori o konkretnom muškarcu koji je bio zlostavljač i štetnom utjecaju koji je imao na njezin život. Razgovarajmo o Goranu Bogunoviću, Marininom ocu i mom trećem suprugu. Nakon našeg razvoda, misteriozno je nestao, ostavljajući me s dugotrajnim žaljenjem što nisam prije okončala ta traumatična iskustva. Njegovi iznenadni ispadi nasilja, potaknuti alkoholom i intenzivnom ljubomorom, iznenadili su me. Srećom, naša su djeca bila pošteđena svjedočenja ovih potresnih epizoda.
Nikola je u to vrijeme živio sa svojim ocem, mojim drugim mužem, dok Mara, koja je imala otprilike tri godine, čuva neke djeliće tih sjećanja, sigurno pohranjene u sebi. No, nemojmo ulaziti u to pitanje. Što se tiče moje osobne filozofije, vjerujem u opraštanje svih neugodnih iskustava s kojima sam se susreo, ali ostajem uporan u svom odbijanju da izblijede iz mog sjećanja.
Prema njezinim riječima, ta traumatična iskustva imaju trajan utjecaj koji se proteže kroz cijeli život.
Naravno, dugotrajni učinci traumatskih iskustava traju. Na primjer, kad god čujem nekoga da se žestoko svađa ili govori glasno, instinktivno tražim da stiša glas. Samo iščekivanje sukoba dovodi me u stanje tjeskobe. Naši su stari prenijeli mudrost da “kad te jednom digne, učinit će to opet”, a moja me majka pokušala upozoriti na to, ali ja sam se odlučio ne obazirati na njezine riječi. Ostala sam u nadi da će se stvari promijeniti i poboljšati, za dobrobit našeg djeteta. Bilo je šteta. Što se tiče straha od ponavljanja povijesti, na kraju sam skupila hrabrosti povjeriti se svom novom partneru o izazovima s kojima sam se suočila s bivšim suprugom. Jasno sam rekao da je svaki oblik verbalne ili fizičke agresije neprihvatljiv, jer nisam mogao predvidjeti vlastitu reakciju. Srećom, nikad se više nisam susreo s takvom situacijom.
Unatoč brojnim izazovima, njezina je štitnjača ostala u funkciji. Godinama sam svjestan problema s vlastitom štitnjačom, iako je točan početak nejasan. Na jednoj posebno intenzivnoj utakmici dok sam vodio Radnički doživio sam epizodu nesvjestice. Utakmica je bila nevjerojatno zahtjevna i moji živci su bili na rubu. Prije tog incidenta primijetio sam da bi mi glas postao napet ili hrapav tijekom rasprava ili trenutaka uzbuđenja. Na dan mog kolapsa, moja kći je inzistirala da odmah potražim liječničku pomoć. Poslušao sam njezin savjet, što je dovelo do dijagnoze Hashimoto sindroma.
