U nju bio zaljubljen ceo Beograd, roditelji batinama hteli da je odvrate od glume: Susret na ulici joj zapečatio sudbinu

Ljubinka Bobić rođena je 2. siječnja 1897., ali vam to nikada ne bi priznala. Godine, nagrade i kratkotrajna slava nisu joj bitne jer je rođena da bude glumica, a “vrijeme prolazi, a potpisi blijede”. Odrasla je kao jedno od petero djece u obitelji Vladislava Sremca i Jelisavete Makedonske na Topčiderskom brdu. Najnemirniji, kažu. Većinu školskih dana provela je u kazni “iza prastare kuće”, što joj nije teško padalo jer je i taj kazneni kutak bio svojevrsna pozornica. U djetinjstvu se viđala posvuda, a najčešće na ulici, gdje bi se dotjerala poput božićnog drvca i istrčala uveseljavati susjede.

“Bio je rat, Prvi svjetski… Pobjegli smo u Kragujevac. Jadan Bog, moji roditelji su 1915. Godina me dovela u Skoplje, jedinu od petero djece, i tamo sam preporučenom poštom poslana kod našeg imućnijeg rođaka Erzovicha, gdje sam radila kao pomoćnica, ali sam se odmalena voljela dotjerivati nosio sam svakakve šarene stvari na svom mršavom tijelu, pa kad sam se pojavio na ulici, moji susjedi su se svi smijali, a moji rođaci su ubrzo otkrili da jedva Trebaš moju pomoć u kući…”

• Za siromašnog i nepoželjnog gosta u Skoplju nije bilo puno prilika za zabavu, a još manje novca. Traljavo raspoloženi Ljubinka svaki je dan odlazio do izloga Makedonskog narodnog pozorišta kako bi pogledao fotografije glumaca, a smislio je i taktiku kako pogledati predstavu bez puno novca u džepu. Mora da je u tim očima bilo sjaja i želje kada joj je prišao pravi gospodin i upitao je što to radi. “Gledam u poster”, očito je rekla. Pozvao ju je da gleda probu nove predstave i odveo u upravnikovu ložu. Sada će svi koji ne vjeruju u sudbinu od tog trenutka vidjeti jednoroga, ali čovjek kojeg je srela ispred pozorišta bio je sam Branislav Nušić.

Počela je nastupati u Narodnom kazalištu u Skoplju, oduševljavajući zvijezde kao da je igrala glavnu ulogu. To se nije svidjelo njezinim vlasnicima, pa su iz straha da je kazališna uprava i druženje s glumcima ne pokvare napisali pismo njezinim roditeljima i pobjegli u Kragujevac, otkrivši da je Ljubinka postala namjera “skitnice i prostitutke”. Batine je nisu izliječile, ali se kasnije nepovratno zarazila showom. Po dolasku u Beograd nastavila je školovanje u Ženskoj radničkoj školi, ali ju je sudbina još jednom pustila da “zaobiđe” Nučića.

Slučajno su se sreli na ulici, kada ga je Lyubinka zamolila da joj preporuči kazališnu predstavu. Znala je da bi zbog takvog izbora patila obitelj pa je zamolila Nušića da je preporuči zagrebačkom kazalištu, kratko objasnivši da to mora učiniti iz obiteljskih razloga. Nučić, koji voli sarkazam, u svojoj je preporuci napisao: “Iz obiteljskih razloga šaljem vam ovu djevojku koja je puna temperamenta i živaca.” No, ubrzo je hrabro podržala svoju odluku da postane glumica i odabrala Narodno pozorište u Beogradu. Njezin prvi odlazak u kazalište bio je nastup za sebe. Kako bi ostavila najbolji dojam, odijeva se izvan standarda i ukusa:

“Nučić me je zamolio da se javim Milanu Prediću. Od susjede na Topčiderskom Brdu gdje smo tada živjeli posudio sam veliki moderan šešir sa šarenim perjem “rajske ptice”, obukao nju, vezao krzno oko vrata, a onda navući bijele rukavice do lakata… Onda sam hodao ovako, vrteći bokovima, tako dobro obučen da je neki Mangupčija za mnom vikao: “Vidi ovog malog, rođena si da budeš kurva! ‘ Nisam odgovorila uobičajenim psovkama, jer sam glumila otmjenu damu, isplazila sam jezik (da im ne ostanem dužna) i otišla ravno u Narodno pozorište, gdje sam koketno rekla zapanjeni nosači:

• “Imam sastanak s gospodinom Predićem…” Čudno me pogledao. Znao je da je glavni trener Predić u svojim godinama bio tvrdoglav neženja, ali tko zna, mogao bi starac sad poludjeti Nisam više ništa rekao. Nakon objašnjenja, pustio me je gore. “Nije pretjerano reći da je Predić bio zadivljen njezinim izgledom i izvedbom, dok su se njegovi kolege smijali do smrti jer su je smatrali čudom. Što god je Nučić prije rekao Prediću o Ljubinki Bobić, ona je to svojim nastupom potkrijepila i potvrdila.

Istoga dana potpisala je ugovor s Narodnim kazalištem.Njezin prvi nastup u Narodnom kazalištu u Beogradu bila je uloga vilenjaka Pooka u Shakespeareovom Snu ljetne noći. Od 1923. igrala je Mariku u “Sumnjivom licu”. Glumila je u prvoj verziji “Ministrove žene” sa slavnom Žankom Stokić, u ulozi njenog sina Rake. Nučić joj je tada rekao da će jednog dana biti “ministrica”.

Ljubinka je znala da je on napisao ulogu za Žanku i vjerovala je da joj Nušić predviđa udaju za nekog istaknutog državnog dužnosnika. Glumu je naučila kroz vlastite uloge i uz veliku podršku redatelja i učitelja Jurija Ratkina. Iako je često povezuju s žanrom komedije, budući da su njezine uloge u komedijama uglavnom bile komične, na kazališnim je daskama uspješno ostvarila uloge Hedwig u Ibsenovoj Divljoj patki, Kota Kata u “Na” i Madeleine Petrovne u Klezhinoj drami “U bolovima”. “. .U listopadu 1964. Ljubinka Bobić je prvi put u životu igrala Nušićevu Živku, tada 67-godišnju umirovljenicu, što nije nikakvo iznenađenje.

Kritičari su se složili da je za takvu ulogu, i uopće za “Nucićeve ženske” uloge, glumica morala imati “tragično i komično tijelo i lice”, ali i snažan osjećaj za ljudskost. Tašte osobnosti Nušićevih likova samo se sažvaču i ispljunu, pa svaka izvedba izgleda kao nespretni amaterski napor. Njezino umijeće u igranju puno mlađeg ženskog lika nedvojbeno je teško, ali i neprirodno za uobičajenu dramsku postavu, jer glumice često igraju ženske likove starije od sebe, a kamoli generacijama mlađe. Ljubinku Bobic danas mnogi smatraju najboljom Nušićevom ministricom, a ona uvijek skromno ističe da je dorasla ulozi svoje prethodnice Žanke Stokić.

• Za vrijeme okupacije, u izuzetno teško vrijeme za srpski narod, “kada je svinja bila vrednija od bečkog klavira”, stekla je veliko poštovanje svojih kolega i publike. U zimu 1942. odbila je glumiti Dorinu na premijeri Molièreova Tartuffea, ulogu koju je silno željela i voljela, i obavijestila upravu kazališta da je neće igrati za vrijeme okupacije. Incident nije prošao nezapaženo ni kod Nijemaca koji su je, kao bivšu specijalisticu za kazališta u Berlinu i Beču, pozvali na razgovor kako bi objasnili svoju odluku.

Nakon što im je bez oklijevanja poručila da se “nije htjela sprdati sa srpskim narodom dok su ga okupatori mrzili, gladovali i ubijali”, nastavila je dijeliti siromašnu sudbinu svog naroda u filmu. Bila je vrlo sretna što je mogla glumiti likove koje su stvorili neki od njezinih omiljenih autora. Iako je znala da će se oprezni i suzdržani Ivo Adrich našaliti kad se sretnu u baru, Ljubinka Bobić tumači ulogu Đelenke u Andrichevoj pripovijeci “Anikina”, tri godine kasnije, u svojoj prvoj filmskoj ulozi, glumit će nenadmašnu Sidu. u Anikinu. Filmovi “Pop Ćira” i “Pop Spira” snimljeni su prema istoimenom romanu Stevana Sremca, kojeg smatra najboljim srpskim piscem.

Pamtimo je kao Saru Padavicki u urnebesnoj Diližansi (1960.) i kao gospođu Dragu u ekranizaciji Nušićeve komedije Doktor (1962.), te kao Spirinicu u Nušićevim “Poslanicima naroda” (1964.). Također je zapamćena po ulozi neimenovane vračice u filmu Prvi građanin (1961). Kolege i prijatelji je pamte kao ženu oštrog jezika, zajedljivog humora, narodnog slenga i sočnih psovki, za što je krivila svoju baku Bojanu. Svoje suvremenike opisivala je istom duhovitošću s kojom je opisivala svoje burne ljubavi i boemski stil života, ponosno noseći sve nedostatke kao znake časti.

Rekla je da postoje dvije vrste humora, jedna je urođena od kolijevke, a druga se stječe. biti napravljen. Korijene svog smisla za humor pronašla je u svom ocu, postolaru Vlajku, koji je za vrijeme posla pričama i anegdotama nasmijavao obitelj, prijatelje i mušterije. Upravo taj urođeni smijeh i osnovno razumijevanje humora bili su ključni za njezin šarm koji se i danas pamti, kao i njezina briljantna uloga.

• Nepuna dva mjeseca nakon što je 265. put odsvirala “Gospođu ministarku”, Radio Beograd je objavio tužnu vijest: “Umrla je Ljubinka Bobić”. Bio je 3. prosinca 1978. godine kada je mala žena velikog duha, kako su opisali glumicu, napustila ovaj svijet. Ta zločesta žena, svi koji su je poznavali tukli su je i opravdavali joj ponekad grube i neoprezne riječi, ta nasmijana vještica koja je i u smrti zaustavljala promet. Kad su njezin lijes iznijeli iz Nacionalnog centra scenskih umjetnosti u glavnom gradu, policajac je zaustavljao automobile i autobuse koji su prolazili i rekao samo tri riječi: “Prolazi gospođa ministrica.” Policajac koji nije priznavao svoje godine i često lagao o tome Žena je poslana na vječni san uz pljesak gomile. Ne mare za počasti, čak ni za ona velika koja je okrunjuju, poput Nagrade za životno djelo, Zlatne arene, Zlatne purice… Kaže da je vrlo pomodna, ali prezire slavu.

Plijeni svojim nevjerojatnim šarmom, dopadljivom figurom, glatkim tokom riječi kada je potrebno, oštrim jezikom, a zastrašujuća je činjenica da svakoga može oboriti na zemlju bez milosti. Klela se da je to istina, priznali su prijatelji i dodali da čak i riječi koje izlaze iz njezinih usta zvuče dražesno. Pila je i pušila kao pravi boem. Odbila je svoj život unijeti u knjigu jer bi to, kako je tvrdila, bila biografija smijeha i suza, pa je više bila antibiografija.Kada bi je pitali zašto se nije udala, rekla bi da je kazalište skup hobi koji zahtijeva trud cijelog čovjeka.- Stalno me zovu ministrovom ženom. Rekla sam im: ostanite, jer ja sam pomodna predratna žena, buržujka, i mogu se udati za pravog svećenika ako hoću.

Razumije se da je bila u divnim odnosima sa šefom Politbiroa Vladom Ribnikkarom, a u nju se tada, kaže, zaljubio cijeli Beograd. Gledajući me u sentimentalnoj ulozi, tada mlada i lijepa redateljica “Politike” Vlada Ribnikar duboko se zaljubila u mene. uh kako smo se lijepo proveli i Bože, on je bio heroj i nitko mi nije mogao dati darove da me usreći kao on. Ja sam u to vrijeme bila luksuzna glumica i nisam se uzalud divila Marini Dietrich… Nije me mogao kupiti poklonima i skupim zabavama, ali bila je to vrlo lijepa romansa… i tada se cijeli Beograd zaljubio. s mojim zezancijama i zezancijama, pa zašto ne Vlada Ribnikar, dijete moje drago… Sada imam samo jednu romantičnu fotku na kojoj smo: ja i Vlada Ribnikar na Košutnjaku i moja sestra Pela

Ispričala je i kako su joj Crnjanski i Rade-Raka Drainac “kidali zvijezde s neba”. Naravno, Laca voli poeziju, jako dobro svira violinu i zna se udvarati. I mene je Raka zaprosio. Tada još nisam bila djevojka, pa smo bili jako zgodan par, tako mladi i lijepi. Nakon izvedbe “Škampola” čekao me ispred Manježa s buketom cvijeća, pa smo uzeli taksi i odvezli se u restoran Topčider gledati mjesečinu. Gdje nikad nismo bili, samo sam njegove pjesme i revolucionarne govore čuo. Samo laže da “njegova glad nikad kraja, ruke će mu uvijek biti prazne”, kao u poznatoj pjesmi, zna protresti Raka da se pomire, a ruke su mu uglavnom zauzete ženskim bradavicama i zadnjicom.

Nismo se vjenčali, nije uspjelo, jer ja sam bila zvijezda poput Marilyn Monroe, živjela sam u palačama i luksuznim životom, a on je od mene tražio da ostanem poput golubice u njegovom jadnom potkrovlju. Knjige i palice. A tražio je i da idem samo s njim u kazalište i da odbijam zločeste uloge koje su me proslavile. Beograd je u to vrijeme bio previše lud. A bio je i ljubomoran. Jednom, jer sam dobila košaru cvijeća od obožavatelja, ne sjećam se, on me ošamario, pokušavajući me udariti kao mačku. E, onda je sve bilo gotovo…

Recimo, kad sam se igrala s modernim ženskim odijevanjem, svaki put kad bi predratni gospodin došao u moj stan, odmah bi se skidao. Osjećao sam se kao da je trebao objesiti kaput na zid, bože, neki su ljudi htjeli ići do kraja nakon toga… jer, tada, ne samo da sam imao što pokazati kao glumac… znao sam se šaliti Kerleza, Ona kojoj se divi. Upoznao sam ga u Zagrebu, uspješno sam glumio u njegovim predstavama, pa me hvalio i jako mi se divio… Mogu reći da me nitko nije znao tako lijepo i slatko nasmijati kao Kleza trik.
Sarkazam mi pristaje i mom dragom Nučiću pristaje: ne vrijeđanje, ne ironija, nego ljubav prema čovjeku.