– O Josipu Broz Titu i dan danas vladaju neke jako zanimljive priče, koje su prije svega misteriozne. Zna se da je bio jako štioćen, i samim time na području Jugoslavije, imao je nekoliko bunkera i skrivenih vila za koje apsolutno niko nije znao….
U vili “Javor”, danas ruševnom objektu, nalazi se ulaz u tajni podzemni objekat G-1 “Crna Rijeka” u blizini Han Pijeska. Nakon razlaza sa Staljinom, Tito je osnovao ovaj podzemni grad, koji je kasnije postao sinonim za Ratka Mladića, koji je proveo značajan dio rata na ovom mjestu, jer je služilo kao sjedište Vojske Republike Srpske. Podzemno vojno sklonište, zvanično nazvano “Veliki džep”, sastojalo se od tri objekta smještena u blizini Han Pijeska. Izgrađen prema rezoluciji Informbiroa iz 1948., zamišljen je kao atomsko sklonište zapovjednog mjesta u slučaju trećeg svjetskog rata.
Naravno, javnost nije znala za njegovo postojanje. No, poseban stil života pod posebnim režimom u Han Pijesku je bio neosporno vidljiv. “Djed mi je ispričao da su oko Han Pijeska u Vlasenici bile rampe prema Sokocu… Kasnije, nakon što su rampe srušene, trebalo je prijaviti ko, kada i zbog čega dolazi. “, kaže Milan Jovanović, domaći planinar. Han Pijesak-nekada minijaturna verzija Jugoslavije. Lokalno poznati kao soliteri, četverokatnice su građene za oficire JNA. Vojna prisutnost bila je očita posvuda, uključujući i prostrano “Vojno planinsko imanje”, koje je nadziralo šumske operacije i sadržavalo farmu.
Čak i sada, ovo područje ostaje malo i tijesno povezano oko puta koji povezuje Vlasenicu sa Sarajevom. Tijekom svog procvata, također se mogao pohvaliti robnom kućom, kuglanom i kinom. Drvene ploče u šumi vode nas prema vojnom objektu Crna Rijeka. Putujemo zemljanim putem, preko brda i kroz šumu… Vide se krave kako pasu na stazama. Ovdje leži nadstrešnica. „Naši vodiči su spomenuli da je ovo područje namijenjeno odmoru volova dok drvosječe imaju posla izvlačeći trupce iz šume.
– JNA je namjeravala koristiti Crnu Rijeku kao svoje glavno uporište u slučaju trećeg svjetskog rata, s obzirom da je Bosna bila središnje mjesto unutar zemlje. Kad bi došlo do povlačenja sa svih strana, vodilo bi prema Bosni. Smatra se da su za njegovu izgradnju zaslužni zarobljenici i neki petokolonaši, među kojima su bili i zarobljeni četnici. Postoje tvrdnje da su ti radnici pogubljeni nakon što su izvršili svoje zadatke, ali to ostaje neprovjereno. Stražar koji je tamo stacioniran otvorio bi vatru i na najmanji šum. Prepričava to Milan dok hodamo po džombeu, otkrivajući da smo za te događaje saznali tek kada je počeo rat i kada je uspostavljena Vojska Republike Srpske. Saznao je i priču o čovjeku koji je za vrijeme rata iznenada prepoznao da je već bio na tom mjestu.
– Više od šezdeset godina služio je vojsku u nekom dijelu Srbije, a jedne večeri su ih ukrcali u kamione i vozili sedam dana na nepoznato mjesto na stražu. Tek devedesetih je saznao da je tada bio u Han Pijesku, nakon što je volontirao u “Crnoj Rijeci”, priča Milan prisjećajući se trenutka kada mu je jedne večeri rečeno: “Uđi. U neposrednoj blizini objekta “Crna Rijeka” nalazi se lovačka kuća, a odmah uz nju je i hranilište za medvjede. Dostupno je obilje netaknutog kukuruza. Ljubomir navodi da, začudo, čeka postoji još od osamdesetih godina i dodaje da nema medvjeda za hranu jer šuma obiluje sočnim voćem. Ne mogu se pronaći drugi znakovi stanovnika ili naselja. Idemo prema G-2, koji se nalazi kilometar od naše trenutne pozicije. Ispred nas je traktor natovaren drvima, a za njim se vuče trčeća keruša.
Čekamo odgovarajuću prazninu za navigaciju prošlosti. Relja Delipara kaže da vozi za prijatelja koji ima šumu, koja se koristi za kotlovnicu. “Zime su ovdje žestoke i duge”, objašnjava on razmišljajući o svom preseljenju u Han Pijesku nakon što je nakon Daytona bio prisiljen napustiti svoj dom u blizini Sarajeva. – Sad deset, Oštenila! Stigla je prije tri godine, a jedne zime ostavio sam je daleko od kuće po povratku. Traktorist se smijulji, primjećujući da Žućko postoji i duže.
Odvažimo se i dublje, čak i pola kilometra pješice kroz šumu. Na stablima su postavljeni znakovi da je prolaz zabranjen zbog opasnosti od mina. Na blatnoj stazi vide se tragovi divljih svinja i krava. Ipak, ljudi i dalje hodaju ovdje i svi su sigurni. Ovdje stojimo, na ulazu u brdo, koje je otvoreno i obraslo mahovinom. Ispred je zapušteno okno prekriveno raslinjem. “To je mjesto gdje su objesili tenkove i onda ih ukazali”, primijetio je Ljubomir Kosović, lovac. Napušteno utočište, drevni gromobran bačen u uski tunel i sve ostalo.
“Ovaj objekt je imao 400-500 metara hodnika i četiri vertikalna izlaza”, napominje Cviko dok se uspinjem po izlizanoj, željezno stubište koje vodi do tog konkretnog… Navodi da su Todorović i još nekoliko obitelji bili prisiljeni napustiti ovo mjesto. – Preko noći su se suočili s deložacijom, a upiti su bili strogo zabranjeni. Erodirano tlo je raspršeno na takav način da se čini kao da se ništa ne događa. Ovakvo stanje je ostalo nepoznato sve do raspada države i rasformiranja Vojske RS. Nakon toga se transformirao u slobodan teritorij u koji su isprva upali pljačkaši koji su oteli sve instalacije i kablove, navodi. Jednog proljeća, po dolasku, našao se oči u oči s užasom:
– Promatrao sam svijeće razbacane po podu, pentagrame i razne predmete koji su ukrašavali zidove… Vjerujući da se događaju sotonistički rituali, prijavio sam situaciju policiji. Ipak, kad sam se vratio nekoliko mjeseci kasnije, otkrio sam obavijest da se na tom mjestu snima film… Svijeće strše iz lonca, uzdižući se iznad razbijene noći. Slika prenosi sve…
