BONUS TEKST:
U zabačenom selu u kojem su privatni životi svih stanovnika bili dobro poznati, živio je čovjek po imenu Savo, poznat po tome što je u zajednici imao najmanje cijenjen smisao za humor. Kad god bi pokušao ispričati vic, uobičajeni odgovor bio je kolutanje očima i glumljenje zbunjenosti. Unatoč tome, Savo je uglavnom ostao ravnodušan; otkrio je sreću na svoj osebujan način.
Jednog je dana odlučio promijeniti način razmišljanja i pokazati da još uvijek može briljirati kao komičar. Savo je saznao da se u obližnjem selu održava veliki godišnji sajam s natjecanjem u pričanju šala. Nagrada je bila prilično primamljiva — godišnja zaliha besplatnog kruha iz lokalne pekare! Napomenuo je: “Osvajanje ove nagrade ne bi samo pokazalo moj smisao za humor, već bi mi omogućilo i uštedu na kruhu.” Dvostruka pobjeda! Imajući to na umu, posvetio se neusporedivoj razini priprema za natjecanje.
Čepajući po tavanu, naletio je na staru knjigu i s njezinih stranica počeo skupljati šale. Humor sadržan u njemu bio je toliko zastario da ga je čak i njegov pradjed smatrao zabavnim. Ipak, Savo je bio uvjeren da će taj drevni materijal biti ključ njegovog uspjeha. Kad je došao sajmeni dan, osjećao se potpuno spremnim. Odjenuo je svoje najbolje odijelo, koje je posljednji put nosio na vjenčanju svoje rođakinje i koje mu je sada malo pristajalo oko struka, prije nego što se uputio u obližnje selo. Na svom putu je naišao na susjede koji su ga, kao i obično, bezobrazno zadirkivali. “Jesi li bio negdje, Savo, hoćeš li opet dijeliti te svoje ‘viceve’?
Jovo se nasmijao dobacivši pitanje u Savinom smjeru. – Ne brini, Jovo, do kraja današnjeg dana ćeš me moliti za šalu – samouvjereno će Savo. Po dolasku na sajam brzo je shvatio žestoku konkurenciju koja ga okružuje. Zabavljači svih vrsta ispunili su prostor, od onih koji su satima pričali viceve do izvođača koji su svoje priče uljepšavali kostimima i rekvizitima. Savo se smjestio u red, čvrsto stežući svoju izlizanu knjigu viceva. “Ovo bi trebao biti jednostavan zadatak”, pomislio je, uvjeren u svoj nadolazeći trijumf. Napokon je došao trenutak da Savo zablista.
Izašao je na pozornicu, izvadio knjigu iz džepa i počeo zaokupljati publiku: “Znate li zašto krava nosi zvono? Zato što su joj slomljeni rogovi!” Publika je samo zurila u njega, ostavljajući Savu da žudi za valom smijeha koji se nikada nije ostvario. Kako je zavladala panika, odlučio se za ‘jače oružje’. “Jeste li čuli ovu: Zašto zec nosi naočale? Da jasnije vidi mrkvu!” Publika je ovoga puta odgovorila samo jednim kašljem, a nakon toga ništa drugo. Savo se dobro znojeći, spremao se otkriti svoj posljednji trik.
“U redu, pripremi se; ovo će vas sigurno iznenaditi! Zašto je kokoš odlučila prijeći cestu? Da stignem na drugu stranu! U tom trenutku prostor je obavila ogromna tišina, omogućujući Savi da jasno čuje ubrzano lupanje vlastitog srca. Osjetio je kako mu se odijelo steže i kako mu obraze preplavljuje val srama. Odjednom je neočekivano prolomio smijeh – ne bilo kakav, već bujni, neobuzdani smijeh starije žene iz publike.
Uz suze radosnice koje su joj tekle niz lice, zaokupila je svačiji fokus dok je izjavila: “Ova osoba je nevjerojatno pametna! Nesretna situacija postala je zabava!” Publika je pucala od smijeha, ali ne zbog kvalitete šala, već zato što je Savin trud u humoru bio toliko očit da je ispao zabavan. Ne znajući kako odgovoriti, Sava je razmišljao hoće li se nasmijati ili pobjeći s pozornice.
Usprkos tome, brzo je shvatio da je, na neki način, konačno postigao svoj cilj. Smijeh koji je ispunio zrak bio je upravo ono što je namjeravao izazvati. Kad je natjecanje završeno, Sava je proglašen pobjednikom, ali ne za najbolju šalu, već za “najuporniji trud”. Bio je neizmjerno ponosan izlažući svoju nagradu – besplatan kruh godinu dana – kad god bi sreo svoje susjede. “Što sam ti rekao, ha?
“Sad ćete svi htjeti da ispričam neke viceve!” rekao je cereći se. U nepredviđenom obratu, Savo je isplivao kao najpoznatiji šaljivdžija u svom selu. Iako njegove komičarske vještine nisu bile izvanredne, njegova neumorna strast i odlučnost učvrstile su njegov legendarni status. Na kraju, najvažniji aspekt bio je smijeh koji je odzvanjao cijelim selom. Savo je sve opskrbljivao kruhom, uvjetujući da sudjeluju u njegovim noćnim “humorističkim” okupljanjima, gdje bi uz svoje notorno strašne šale nudio topla peciva.
