Zdravko Čolić i u svojim 80-im godinama dominira balkanskom muzičkom scenom i postao je omiljeni pjevač mlađih generacija. Poznat je po svom izuzetnom glasu i stvorio je impresivnu diskografiju, postavljajući rekorde koji ostaju neprekinuti do danas. Njegove bezvremenske hitove slave svi. Uprkos njegovom javnom imidžu, još uvijek kruže mnoge glasine o njegovom porijeklu. Iako mnogi smatraju da je Zdravko Čolić Bosanac jer je rođen u Sarajevu, njegovo pravo naslijeđe je drugačije. I otac i majka, Maja, porijeklom su iz Hercegovine. Poznato je da je Čolić vrlo privatan po pitanju svog ličnog života i samo je pomenuo rodno mjesto svoje majke u Trebinjskoj šumi i Trebinje i Stolac. Nikada nije pomenuo Vlahoviće, selo iz kojeg su Čolići, koje se nalazi 15 kilometara od Ljubinja. U prošlosti Vlahovići su bili uspješna zajednica sa brojnim porodicama, školom i crkvom.
Međutim, sada je pusta, sa samo dvoje starijih stanovnika i Milivojem Čolićem koji se vratio u selo. Milivojev dom je pored velike kamene kuće u kojoj su rođeni Ćolin otac Vlado i deda Dušan. Originalna vrata i katanac na kući su još netaknuti, a iako je krov skoro srušen, još uvijek stoji protiv vremena i vremena, čuvajući glasove prošlosti. Iako je zarastao u travu i ima jednu stranu koja je skoro urušena, odbija da podlegne, čak i posljednjem potresu.
Ova kuća, kao što vidite, je turska konstrukcija i u njoj je rođen Vlade. Ovdje je boravio knez sela, a pripadalo je porodici Čolić, koji su bili posljednji vladari sela. Ulaz je bio sa gornje strane, gdje su spavali pastiri, a ispod je držana stoka. Posljednji knez Čolića bio je Šćepan, koji je Zdravkov pradjed. Čolina porodica, koji su takođe bili prinčevi, morala je da pobegne iz sela zbog okolnosti koje su bile van njihove kontrole. Iako se Čolin djed na kraju preselio u Topolovac, Vlado, Čolin otac, radio je u Sarajevu kao policajac. Sam Čola je samo jednom posjetio ovu kuću, prije deset godina sa svojim bratom. Milivoje otkriva da nije siguran da li Zdravko veruje da je odavde.
Nakon što je knjaz u kući završio obrok, svi Čolići i ostali seljani su pobjegli, ne samo od Turaka, već i iz Crne Gore. Po povratku su ustanovili da nedostaju vrata kuće koja se nekada zvala “polača”. Vrata su Turci odnijeli u Stolac, gdje su ih ostavili prije povratka. Milivoje je ispričao da su kada su bili u Bitulji Donjoj mogli prepoznati vrata i da je izuzetno ponosan na Čoliće zbog njihove otpornosti u nedaćama.
