Porodica Škorak nije ni sanjala kada je 1981. godine dobila stan u Sarajevu da će 11 godina kasnije morati da pobegne i da će izgubiti taj stan, kao i uspomene i život koji su tu izgradili. Jedino im je bilo važno da su zajedno.
- Godine 1981. Srpkinja Olivera i Hrvat iz Zagorja Josip započeli su svoj bračni put u Sarajevu. U doba socijalizma i bivše Jugoslavije prigrlili su strukturirani život koji je išao unaprijed zadanim putem – školovanje, služenje vojnog roka (za muškarce), zapošljavanje, zasnivanje obitelji, podizanje djece, mirovina i neizbježni kraj koji nas sve čeka. Olivera je radila kao medicinska sestra, a Josip je bio predavač u srednjoj vojnoj školi u Rajlovcu. Zajedno su stvorili život koji je napredovao unutar granica ovog društvenog poretka.
Mir i sklad njihovog obiteljskog života naglo su prekinuti 1992. godine kada ih je iznenada zahvatio rat, ostavivši dvoje male djece, 10-godišnjeg dječaka i 7-godišnju djevojčicu.U prvim mjesecima 1991. počele su se javljati napetosti u Bosni. No, jasno se sjećam da moji susjedi, koji su bili različitih vjera i nacionalnosti, i ja tu situaciju nismo doživljavali ozbiljno. Naša je veza bila jaka i nikada nismo mogli zamisliti u kojoj će se mjeri događaji odvijati. Kako bi mom suprugu pomogli da se zaposli u JNA, neprocjenjivu podršku pružili su mu rođaci i prijatelji iz Srbije. Njihovo nas je vodstvo potaknulo da se preselimo u Beograd, jer su nas upozorili na predstojeći građanski rat i savjetovali nam da bez odlaganja krenemo. Ovu priču podijelila je Olivera u intervjuu za “The woman.rs.
Po početku rata u Bosni i Hercegovini 1. ožujka 1992. godine, sarajevsku rezidenciju Škorakovih isprva je štitio njihov susjed. Međutim, nakon nekoliko mjeseci svaka komunikacija je prestala. Postalo je očito da je povratak u Sarajevo i njihov dragi dom vrlo malo vjerojatan, spoznaja koja se na kraju pokazala točnom. – Oduzeli su nam sve. Nije ostao ni trag tih sjećanja. Čežnja za njihovom kućom bila je toliko duboka da su je kuhinjski ručnici koje je kupila prije njihova odlaska noću progonili u snovima”, prisjeća se s dozom tuge.
Maloljetna djeca su po dolasku u Beograd nastavila školovanje. Nažalost, obitelj se, kao i mnoge druge, tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća suočila s nedaćama u Srbiji. Kombinacija hiperinflacije, ekonomske krize i društvenog propadanja stvorila je izazovno okruženje. Sredinom devedesetih Josip, Oliverin suprug, ostao je bez posla, što ih je potaknulo da potraže rješenje za dobrobit i budućnost svoje djece. Odlučili su se prijaviti za program koji su uspostavile kanadske vladine institucije, posebno osmišljen kako bi pružio utočište osobama iz mješovitih brakova u njihovoj domovini. Rat je uzrokovao razvrgnuće brojnih mješovitih brakova zbog vjerske i nacionalne netrpeljivosti koja je vladala u tom razdoblju.
Zbog naše dece i njihove budućnosti doneli smo odluku da napustimo Srbiju i krenemo na novo putovanje. Nakon tri pokušaja konačno smo primljeni i 21. siječnja 1997. krenuli smo put Vancouvera. Kanadska vlada nam je osigurala stan, socijalnu pomoć i tečajeve engleskog jezika. Međutim, prije nego što smo mogli početi raditi, morali smo postati vješti u engleskom jeziku. Nažalost, naše kvalifikacije i obrazovanje nisu bili priznati u Kanadi. Srećom, naša djeca su već naučila engleski dok smo mi bili u Srbiji, pa su se mnogo lakše prilagodili novoj sredini.
Bio je to izvor velikog stresa i za mene i za Josipa. Ulazili smo u nepoznato, bez poznavanja jezika i ispunjeni strahom da nećemo moći snaći se u novom životu. Srećom, imali smo socijalnu radnicu koja je bila u stalnom kontaktu s nama, pružala podršku i pratila naš napredak. Olivera se osvrće na njihov dolazak u Vancouver, opisujući ga kao neobično iskustvo. Iznenadilo ih je veliki broj ljudi koji voze bicikle i šetaju pse, jer to nije bilo uobičajeno u tmurnom vremenu 1990-ih u Jugoslaviji.
Nakon što su ovladali jezikom, prihvatili su se “običnih” zanimanja. Josip se zaposlio kao zaštitar u jednoj tvrtki, a Olivera je radila kao čistačica u hotelu. Zanimljivo je da je voditeljica sada na istoj poziciji na kojoj je započela svoju karijeru. Josipu je prije nekoliko godina dijagnosticiran rak prostate zbog kojeg je morao na operaciju. Zbog težine stanja, Vlada mu je odobrila bolovanje do navršene mirovine. Slijedeći tipičnu kanadsku normu, njihova su djeca tijekom srednje škole počela raditi honorarne poslove, što im je omogućilo da kupe i priušte što god žele.
Naša su djeca bila akademski izvrsna i sada su prešla u odraslu dob, gradeći uspješne karijere i osnivajući vlastite obitelji. To je bio naš krajnji prioritet kada smo donijeli odluku o preseljenju. Čežnja za našim voljenima kod kuće ostaje stalno prisutna u našim životima. Kad se probudim svakog jutra, misli o njihovom boravištu i aktivnostima preplavljuju mi um dok uživam u svom jutru kava. Srećom, održavamo redovitu komunikaciju i povremeno se vraćamo na naš voljeni Jug. Svaki dan obuzima me neodoljiva čežnja da se ponovno sretnem s njima i zagrlim ih.Trenutno obitelj Škorak i njihova djeca uživaju u stabilnom i mirnom životu, postignuću koje im je izmicalo tijekom boravka u našim krajevima.
