Gospođa Tereza suočava se s izazovnom situacijom s problematičnim ponašanjem svoje kćeri. Svoju ljubav i brigu pokazuje pružajući joj sve što joj je potrebno, prati je na liječničke preglede i stručno rješava sve probleme koji se pojave. No, za vrijeme zajedničkih nedjeljnih ručkova kći je ne pozdravlja srdačno. Umjesto toga, stalno se žali na čistoću kuće i izražava gađenje pri pomisli da tamo jede.
Tereza započinje svoju rutinu čišćenja provjerom čistoće ladica, brišući svaku žlicu i vilicu. Zatim me nastavlja grditi što ne koristim perilicu posuđa umjesto da perem posuđe ručno, unatoč činjenici da sam sam i da mi trebaju tri dana da nakupim dovoljno posuđa za puno punjenje. Odbijam, jer mi je zgodnije da ih perem ručno. Nakon toga primjećuje da stepenice nisu u skladu s njezinim standardima čistoće, što ju je navelo da kritizira stolnjak jer je “zamrljan od prošlog puta”. Na kraju me uputi da se presvučem u čistu košulju prije ručka. Tereza se za Moje vrijeme povjerila da sam postao meta njezine opsesije čistoćom, transformirajući me u “finu damu iz grada” kojoj može strepiti zbog urednosti. Iako i dalje nastoji održavati dom čistim i urednim, to nije lak pothvat u seoskoj kući s vrtom u usporedbi s malim gradskim stanom.
Prije njihovog dolaska tri dana čistim, a zatim u kuhinju unesem drva, a rezultat je razbacana piljevina. Život na selu, njegovanje polja, cvijeća, zimnice i ljekovitog bilja te svakodnevno kuhanje onemogućuju održavanje besprijekorne čistoće. Ženina unuka čuje majku kako se žali, govoreći da je njen zet jedini koji se ne miješa u njihove svađe. “Mislim da ona ne shvaća koliko me to boli, a svaki put kad se vrate u Zagreb, ja sam frustrirana danima. U selu nema nikoga kome se mogu povjeriti, svi se samo hvale svojom djecom, ali Znam da im nije sve savršeno“, kaže gospođa Tereza. “Kad ih uspoređujem s drugima, moja kći i zet su vrijedni pojedinci koji su stekli visoko obrazovanje i marljivo radili kako bi dobili dobre poslove. Što se tiče darivanja, moja kći nije sigurna što pokloniti mene, bilo da se radi o odjeći ili hrani. Moja susjeda, koja živi do mene, dio svoje skromne mirovine daje sinu koji koristi njezinu velikodušnost. Ima pedesetak godina i ne radi, ali stalno pronalazi načina da izvuče novac od nje. Dala bi mu i zadnji novčić, jer je njena ljubav prema kćeri, zetu i unuku bezuvjetna. Nažalost, zbog nepostavljanja granica u ranom životu, osjeća se nemoćnom promijeni situaciju i pomiri se s tim da ostane sama s njom.Tražila je da njezina kćer ostavi svoj dom kakav jest, jer je to njezino vlasništvo, ali njezini zahtjevi nailaze na gluhe uši.
Tereza željno iščekuje dolazak unučice jer je prošlo dosta vremena otkako su se zadnji put vidjele. Međutim, ona također gaji određenu bojazan zbog sklonosti svoje kćeri da bude pretjerano kritična i zajebava svaki detalj. Unatoč tome, Tereza ostaje posvećena svojoj obitelji i njihovoj neizvjesnoj budućnosti, shvaćajući da ne može predvidjeti što će donijeti sutra i koliko će o njima ovisiti.
