Na ovim prostorima su mješoviti brakovi uvijek jako zanimljivi, a brakovi između muslimana i pravoslavaca su jako rijetki. U gradu Prnjavoru u Bosni 1990. godine odigrala se izuzetna ljubavna priča između Jenite, muslimanke i Slobodana, pravoslavca. Njihova veza služi kao svedočanstvo o moći ljubavi, koja nadilazi sve granice i trijumfuje nad svim izazovima. Uprkos preovlađujućem uvjerenju da različite religije predstavljaju značajne prepreke, ovaj par se oslanjao isključivo na svoju nepokolebljivu ljubav kao svoju vjeru vodilju.
Godine 1990. Dženita i Slobodan, dvoje mladih iz Tuzle, odnosno Prnjavora u Bosni i Hercegovini, zapečatili su svoju ljubav kroz svetinju bračnu vezu unutar granica svoje općine. Iako je Dženita izrazila želju za razmjenom zavjeta u crkvi, pokazujući spremnost da prihvati novu vjeru zarad ljubavi, Slobodan je, vođen svojom naklonošću, odlučio da sačuva identitet svoje supruge i da se suzdrži od bilo kakve promjene. Možda je upravo ovaj razlog omogućio ovom paru da održi blaženu zajednicu čak i nakon što su prošle tri decenije.
Priču o ljubavi ispričala je ćerka Slobodana i Dženite, koja je na Instagram stranici “Official.bih.srb.hr.cg” podijelila kako se njihova ljubavna priča odvijala u prošlosti i kako se razvija i danas. 1990. godine, neposredno prije izbijanja rata, moji roditelji Dženita i Slobodan izmijenili su zavjet. Bilo je to vrijeme kada su mnogi pojedinci još uvijek imali osjećaj odvojenosti od vjerskih i nacionalnih identiteta, za razliku od današnjih preovlađujućih osjećaja.
Poreklom iz različitih gradova u Bosni, moji roditelji su odlučili da imaju i građansko i pravoslavno venčanje. Na ovu odluku uticala je dugogodišnja tradicija da dijete preuzima očevo prezime, nasljeđuje njegovu imovinu i usvaja njegovu vjeru. Iako je moja majka nepraktikantna muslimanka, ona je pravoslavlje i islam smatrala suštinski istim i od malog značaja. S druge strane, moj otac je odbio taj prijedlog. Čak su i moji baka i djed po ocu doveli u pitanje njegovo odbijanje, s obzirom da je moja majka već ponudila da se preobrati. Međutim, očev odgovor je ostao dosljedan. Vjerovao je da Dženita treba da ostane Dženita, zadržavajući svoj muslimanski identitet, jer moja majka nije bila vjerski pobožna, i nije želio da doživi potpunu transformaciju promjenom imena i vjere.
Čuo sam te riječi ponovljene više puta, i one imaju duboko značenje. Nije moje mjesto da mijenjam tvoj identitet, Dženita, samo zbog naše veze. Ako biste promijenili ono što ste za mene, to bi značilo da našoj ljubavi nedostaje snaga potrebna da izdržimo i napredujemo. Da mi je želja isključivo za Srpkinjom, tražio bih osobe po imenu Dragana, Milena, Danica, Milijana, a ne prvu osobu koja me iskreno voli, bez obzira na poreklo. Štaviše, tvoje ime, Dženita, je zaista prefino, nalik nečemu božanskom.
Njihova ljubav traje godinama, jaka je i do danas. Moj brat i ja smo veoma ponosni na njih, a naša ljubav jedno prema drugom ostaje žarka kao što je bila od samog početka. Izvanredno je da nikada nismo bili svjedoci bilo kakvih sporova koji bi proizašli iz njihovog različitog porijekla. Iako je bilo slučajeva pogrdnih primjedbi određenih pojedinaca unutar obje strane porodice tokom rata i nakon njega, oni su se sa svime suočili s nepokolebljivom otpornošću, što je služilo kao pravi dokaz uspjeha multietničkog braka. Ovu izjavu možete pronaći na gore spomenutoj Instagram stranici.
