Mirjana Mira Mijatović, kćerka ugledne ličnosti bivše Jugoslavije, doživjela je tragičnu sudbinu. Okrutnim spletom događaja umrla je u dobi od 30 godina, provodeći samoću do svojih posljednjih trenutaka.
Mirjana Mijatović, kći Cvijetina Mijatovića, koji je u Jugoslaviji imao istaknutu poziciju narodnog heroja, odmah iza Tita, imala je intrigantnu obiteljsku povijest. Nakon tragične pogibije njihove majke, glumice Sibine Mijatović, u prometnoj nesreći 1970. godine, Cvijetin se samo dvije godine kasnije vjenčao s poznatom glumicom Mirom Stupicom. Ova zajednica dodala je tajanstvenost koja je okruživala Mirjanin život, osobito u 1980-ima, jer je politički angažman njezina oca bacio plašt tajne na njihove osobne živote. Privatnost Mirjane i njezine sestre Maje bila je strogo čuvana, a često je bila potrebna i policijska pratnja. I prije nego što je njihov otac preuzeo moćnu poziciju, boravile su u luksuznoj vili na Dedinju, zbog čega su dobile nadimak “dedinjske princeze”.
Mirino postojanje obavijeno je oskudicom fotografija, a tek prije nekoliko godina pojavili su se prvi zapisi o njoj koji su rasvijetlili njezinu tužnu sudbinu. No, ono što ostaje i svima je dostupno je uvid u njenu produhovljenu i mladenačku bit, sačuvanu u melodijama glazbenog ansambla VIA Talas, sastava u čijem je osnivanju i oblikovanju pomogla. Mijatović, njezin otac, svesrdno je poticao njezino bavljenje glazbom i nije ga uznemiravalo burno vježbanje benda.
Tijekom naših glazbenih seansi u podrumu Mirine vile, prisjećali smo se ureda njezina oca koji se nalazio točno iznad nas. Jednog dana, Cvijetin je ušao u našu kuću i ljubazno zamolio trenutak stanke, jer je gore na vezi imao Brežnjeva. Ljubazno nas je zamolio da se suzdržimo od sviranja činela, jer je to ometalo njegov razgovor, ali nam je dao dopuštenje da nastavimo koristiti bubnjeve. Nakon kratke pauze, nastavili smo s igrom. Ovu zabavnu anegdotu ispričao je Miško Plavi za “Presstiz.rs” 2014. godine. Bend vođen željom da stvori nešto svježe i inovativno na glazbenoj sceni činili su Mira, njena prijateljica Borjana Bulajić, slikar Dušan Gerzić Gera i glazbenik Miško Plavi. Sastav je bio fluidan, s raznim članovima koji su dolazili i odlazili. U jednom trenutku im se pridružio basist Bojan Pečar, koji će kasnije postati član cijenjene grupe EKV.
Za to vrijeme Pečar i Mira formirali su ljubavni par, a do 1983. grupa se smanjila samo na njih dvoje, zbog čega su promijenili ime u Talas. Upravo tijekom ove godine objavili su album “Perfect day for banana fish”, inspiriran djelima američkog pisca Dž. D. Salinger. Jedna posebna pjesma s albuma, “Sama”, privukla je značajnu pažnju i postala popularni hit, pa je čak ušla u film “Šećerna vodica”. Unatoč uspjehu, grupa se iste godine raspada, a 1984. Pečar kreće na novi glazbeni put s grupom EKV.
Mira je posjedovala izuzetnu ljepotu, upečatljivu ljepotu i impresivnu visinu. Imala je duboku strast prema glazbi i odisala osjećajem opuštenosti i otvorenosti. Njezina oštroumnost dodala je njezin šarm. Mira je napredovala usred društvenih okupljanja i posjećivala je gradske izložbe, koncerte i zabave. Klub Akademije bio je njezino često okupljalište, gdje se družila s umjetnicima, djecom iz imućnih obitelji i uglednicima grada tog doba. Tragično, Mirin život ugasio se 1991. godine, navodno zbog predoziranja heroinom, iako nema službene potvrde. Šokantno, samo nekoliko mjeseci kasnije preminula je i njezina sestra Maja.
Problem je bio u tome što su te gradske djevojke neprestano izjedane znatiželjom, živeći 26 sati dnevno. Kada se Mira razboljela, osjećala je sram i suzdržala se od traženja pomoći. Teško je dokučiti drastičan pomak od centra pozornosti do toga da ga svi izbjegavaju. Ideja da je uvijek sa sobom morala nositi određenu svotu novca kako bi kupila drogu doista je uznemirujuća. Vjerujem da je Maja svojom naglašenom znatiželjom i asertivnošću odigrala značajnu ulogu u tome da se Mira navuče, a ne obrnuto. Odlučili su sakriti ovaj aspekt od mene zbog srama.
