– U nastavku našeg današnjega članka jedna jako zanimljiva tema, a koja je povezana sa svadbama i slavljima. Jako dobro se zna, da je u posljednje vrijeme mladencima jako bitno ko će koliko da pokloni u koverti. Slijedi jedna jako zanimljiva priča iz Srbije na ovu temu….
Milutin iz Čačka na srpskom forumu iznio je svoje viđenje braka, osvrćući se na vlastiti 12-godišnji brak. Zahvalan na svojoj trajnoj zajednici, vjeruje da nije mogao bolje izabrati ženu i čak potiče druge da krenu na ovo putovanje. Međutim, Milutin također priznaje neočekivane izazove s kojima su se on i njegova supruga susreli nakon razmjene zavjeta, zbog kojih je preispitao svoj stav o braku.
Mladoženja iz Čačka ispričao je svoje iskustvo vođenja svadbe s 300 uzvanika, objasnivši da zbog velikog broja prijatelja i rodbine nisu uspjeli smanjiti broj uzvanika. Kako bi pokrili troškove, odlučili su posuditi novac, s namjerom da ga vrate nakon vjenčanja. Poručili su svojim najmilijima, posebno onima koji su im bili najbliži, da im njihova prisutnost znači više od novčanih darova.
- Vjenčanje je odlično uspjelo, ispunjeno veseljem i veseljem koje je trajalo do ranih jutarnjih sati. Slijedeći običajnu tradiciju, par je otvorio darove i posložio novac iz omotnica, bilježeći označene. Očekivali su da će biti poklona i koverti bez potpisa, jer se često događa da se kartica zaboravi u zadnji čas. Kako bi olakšali proces izražavanja zahvalnosti, odlučili su ne miješati nepotpisane darove i kuverte s ostalima. Na taj su način mogli lako identificirati darivatelja i pravilno mu zahvaliti. No, mali peh dogodio se kada je mladoženja nazvao prijatelja Đoleta da mu zahvali na tosteru, da bi otkrio da im je Đolet zapravo poklonio televizor.
Mladoženja je izrazio svoje razočaranje, istaknuvši da to nije fer. Među darovima je bilo i kuverti u kojima nije bilo ničega osim zraka. Nažalost, to je česta pojava na svadbenim proslavama. Govornik je ispričao priču o suborcu kojemu je nedostajalo sredstava, ali je ipak uspio dati svoj doprinos potpisivanjem omotnice i ostavljanjem promišljene poruke, što je s njegove strane bila hvalevrijedna gesta.
Koverte su se otvarale na sljedeći način, a pojedinci su prilagali koliko su mogli – 20, 30, 50, pa čak i 100 eura, ovisno o mogućnostima. Dragi prijatelj iz mog vojnog roka, za kojeg sam znao da ima financijskih poteškoća, iznenadio nas je sve velikodušno ponudivši komad papira na kojem je pisalo “Dajem ti 50 eura”. Dok sam držao tanki papir u rukama, sinula mi je spoznaja – ovo se zapravo događa. Znatiželjan, okrenuo sam se ženi pokraj sebe i upitao je ima li ikakvu ideju tko bi mogao biti velikodušni donator. Priznala je da ne zna, iako su bili bliski prijatelji, poznavali su se od djetinjstva.
U krugu od oko 300 ljudi, koji su činili i naši i njeni prijatelji, bilo je i nepoznatih lica – dječaka i djevojčica koje nikad prije nismo sreli. A onda se, na naše zaprepaštenje, počelo govoriti o prisutnosti “trave”. Bilo je to gotovo previše nevjerojatno za shvatiti, a šok se jasno vidio na njegovom licu. Milutin i njegova supruga vjerovali su da je dotična osoba možda član daljnje obitelji. Dok sam razmišljao o svojoj povezanosti sa srpskim narodom, nisam mogao a da ne osjetim duboki osjećaj pripadnosti. Kao da su me otkrili i primili u svoje okrilje. Imajući to na umu, odlučio sam se obratiti onima koji nisu potpisali dar.
Redom sam kontaktirao svoje rođake, i s očeve i s majčine strane, te tetka i strica. Pobrinuo sam se zahvaliti na daru i raspitati se za njihovo dobro. No, pametno sam spomenula da se čini da je došlo do zabune s čestitkama, ostavljajući ih u nedoumici što su mi točno poklonili. Na moje oduševljenje, revno su se odazvali, otkrivajući mi izdašne darove kojima su me nagradili, poput 50 eura ili seta posuđa. Bilo mi je toplo kad sam vidio da su svi moji rođaci nešto doprinijeli.
S druge strane, samo dvije njezine prijateljice i tri moje prijateljice, od kojih sam s jednom odrasla, otišle su dalje. Zajedno smo pohađali školu i čak živjeli u istoj ulici, iako u različitim kućama. Nakon srednje škole odvažio se na jedno desetljeće u Ameriku, ali zbog ograničenih mogućnosti za posao vratio se obitelji i nastanio u našem susjedstvu. Osjećao sam se ponukanim pružiti svoju brigu i podršku i njemu, jer sam istinski vjerovao u njegovu iskrenost i poštenje.
Dolazim do njega, ponavljajući cijeli slijed događaja u svom umu – osjećajući duboki osjećaj neugode dok upućujem poziv da izrazim svoju zahvalnost, iako nisam siguran na čemu sam točno zahvalan. S druge strane linije zavlada tišina. Pokušavajući prekinuti šutnju, pitam (kako bih zaštitio njegovu privatnost, suzdržavam se od spominjanja njegovog imena): “Zašto šutiš? Što se dogodilo?” Tada ga čujem kako nešto petlja.
Priznaje da je izgubio karticu i da je morao podići 200 eura, ostavivši novac svojim prijateljima da pokriju troškove. Bacivši pogled na vrijeme, izražavam svoju zahvalnost na njegovoj prisutnosti na vjenčanju i kažem: “Prijatelju, mogao si mi jednostavno reći da nemaš sredstava. Ne bi bio problem…” On odgovara ležernim “Živjeli za vas.” Od tog trenutka, nitko od nas ne započinje kontakt. I kad god sretnem njegove roditelje, mogu vidjeti tračak stida na njihovim licima. Pitam se kakve su nesretne priče čuli, jer je sada on na redu da ih sramoti”, prenosi Objektiv.rs.
