U današnjem članku prenosimo vam ispovijest žene kojoj je jedna situacija promijenila život.Bivši muž joj je greškom poslao veliki novac koji je ova žena odlučila zadržati.
Prije nekoliko dana dogodila mi se situacija koja mi je potpuno promijenila svakodnevicu. Moj bivši muž mi je, greškom ili nepažnjom, prebacio veliku svotu novca na račun. Bio je to običan jutarnji sat, ja sam još spavala, a dok sam se probudila, zatekla sam pravi haos. Telefon je bio prepun propuštenih poziva i poruka, u kojima me on molio da odmah vratim novac, govoreći da mu je hitno potreban.
Ipak, situacija nije bila tako jednostavna. Kada sam pročitala njegove poruke, odmah mi je prošlo kroz glavu nešto drugo – on je meni već dugo dugovao. Nakon razvoda, kad je ostao bez posla i praktično bez ikakvih primanja, posudila sam mu znatnu svotu. Taj dug nikada nije vratio. Godinama sam ga podsjećala, ali izgovori su se nizali: ili je bio nezaposlen, ili je imao druge troškove, ili jednostavno nije nalazio način da se obaveza vrati. Sve to vrijeme ja sam se trudila da sama brinem o našoj djeci, dok on nije ispunjavao čak ni obavezu plaćanja alimentacije.
- Zbog svega toga donijela sam odluku da novac zadržim. U mom umu to nije bio hir niti osveta, već način da se konačno nadoknadi ono što sam izgubila zbog njegove neodgovornosti. Smatrala sam da imam puno pravo na taj novac, iako je on možda očekivao drugačiji ishod.
Nisam ni slutila kakav će skandal izbiti. Tek kasnije saznajem da je novac zapravo bio namijenjen kupovini zaručničkog prstena za njegovu novu djevojku. Planirao je da je zaprosi, i sve je već bilo isplanirano. Ali zbog toga što sam odlučila ne vratiti sredstva, njegovi planovi su propali, a zaruke su otkazane. Naravno, u takvoj situaciji nisam mogla izbjeći lavinu osuda.
Prva se javila njegova djevojka. Počela mi je slati ljutite poruke putem društvenih mreža, optužujući me da sam joj uništila sreću, da sam ljubomorna i da želim nauditi njihovoj vezi. Iako mi nije bilo prijatno, nisam mogla da zanemarim činjenicu da je njena ljutnja potpuno zasnovana na nepoznavanju šire slike. Ona nije živjela s njim, nije se borila da djeci obezbijedi ono osnovno dok je on izbjegavao svoje obaveze.
Njegovi roditelji, ljudi s kojima sam godinama održavala dobre odnose i nakon razvoda, takođe su stali na njegovu stranu. Umjesto razumijevanja, dobila sam predbacivanja i prijekore. Rekli su mi da sam sebična i da sam uništila nešto lijepo što je njihov sin gradio. To me posebno povrijedilo, jer sam očekivala barem neutralan stav, s obzirom na to da dobro znaju koliko sam podnosila i kroz šta sam prolazila sve ove godine.
Dok se sve to dešavalo, osjećala sam ogroman pritisak. U mislima sam se stalno vraćala na pitanje – jesam li postupila ispravno? Moj razum mi je govorio da jesam, jer taj novac je zapravo samo pokrio dug koji nikada nije bio vraćen. Moj osjećaj pravde bio je zadovoljen, jer sam smatrala da je vrijeme da on snosi posljedice svoje neodgovornosti. Ali moje srce je bilo puno sumnji. Pitam se da li sam trebala biti popustljivija zbog naše djece, da li sam trebala barem dio vratiti, kako bih izbjegla ovakav sukob.
- S druge strane, ne mogu zaboraviti koliko puta sam ostala sama, bez ikakve pomoći, dok je on tražio načine da započne novi život s drugom ženom. Bilo je trenutaka kada nisam imala ni za osnovne potrebe, a on se tada nije sjetio dugova koje je ostavio. Zar nije pravedno da sada, kad mu je važan neki plan, konačno osjeti posljedice onoga što je zapostavljao?
Djeca su, naravno, osjetila napetost. Iako sam se trudila da ih poštedim detalja, nisu mogli izbjeći primijetiti tenziju i promjene u raspoloženju odraslih oko sebe. Najviše me boli pomisao da bi mogla osjetiti da su između mene i njihovog oca stvoreni još dublji sukobi. Ponekad se pitam hoću li ovim postupkom dugoročno narušiti njihov odnos s ocem.
Ipak, duboko u sebi, vjerujem da sam imala pravo da zaštitim sebe i ono što mi pripada. Dug je dug, bez obzira na to da li je nekome u tom trenutku neprijatno što se podsjetio na svoje obaveze. Da je on ranije ispunjavao svoju odgovornost, do ove situacije nikada ne bi ni došlo. Možda je sudbina htjela da se sve ovako rasplete, da se konačno izjednače računi između nas.
Na kraju ostaje pitanje koje me i dalje muči: jesam li bila u pravu ili sam pogriješila? Svako ima svoje mišljenje – neki će reći da sam pravedno postupila, drugi će tvrditi da sam sebična. Ja pak osjećam da sam donijela odluku koja je bila teška, ali potrebna. Možda nisam ispala plemenita u očima svih, ali sam barem stala iza sebe i svoje djece. A u životu, ponekad je to jedino što čovjek može učiniti
