Iza ovog “poslednjeg boema 20. veka” ostalo je mnogo pesama i priča. Mika Antić je živeo autentično i neponovljivo, a tako je i preminuo.U knjizi “Sutradan posle detinjstva” autora Nemanje Rotara, koji je bio Mika Antićev ujak, zapisuje se neverovatna priča koja se dogodila neposredno nakon smrti velikog umetnika.
Istog dana kada je Mika Antić odlikovan Nagradom Avnojeva, preminuo je u bašti svoje kuće u ulici Mihaila Babinka u Novom Sadu. Tada se već borio s rakom čeljusti, zbog čega su mu kirurzi odstranili dio jezika.
- Mišljenja o Miki Antiću su različita, jedni ga smatraju jednim od naših najboljih pjesnika, dok ga drugi više cijene kao filmskog redatelja. No, pobrao je i priznanja najuglednijih beogradskih boema. Nadasve, ovaj gospodin iz čijeg su pera nastali izvrsni stihovi, zapamćen je prvenstveno kao izniman umjetnik obdaren izuzetnim talentom. Stvarao je bez napora sve dok mu bolest nije iz temelja promijenila život.
Iako je otišao iz ovog života prije 37 godina, njegove pjesme, pjesme i priče i dalje odzvanjaju, sugerirajući da je Mika uvijek prisutan.Istog dana kada je Miroslav odlikovan Avnojevskom nagradom, preminuo je u bašti svoje kuće u ulici Mihaila Babinka u Novom Sadu. Do tada se borio s rakom čeljusti, zbog čega mu je morao biti odstranjen dio jezika. Nemogućnost komunikacije postala je težak teret za pjesnika. Okrenuo se alkoholu i gotovo opsesivnim žarom posvetio slikarstvu.
Mika Antić je rekao: “Želim da moj životopis stvaraš sam. Tako ću imati brojne različite živote i uistinu biti najživlji među živimaMika Antić pojavio se kao pop zvijezda svog doba, na status koji je utjecao njegov buran život, praznina u beogradskim društvenim krugovima i kasnija turneja s Tomom Zdravkovićem. Miroslav Antić svoj je život opisao na sljedeći način:
Rođen sam 1932. godine u Mokrinu, selu u severnom Banatu, gde sam pohađao i osnovnu školu. Nakon toga nastavio sam srednjoškolsko obrazovanje u Kikindi i Pančevu, a kasnije studirao u Beogradu. Trenutno živim u Novom Sadu. Ovo čini moju čistu biografiju. Istina, često govorim drugima da mi još uvijek nedostaje prava biografija – onakva kakvu želim – unatoč tome što sam napisao brojne knjige, izlagao različita umjetnička djela, producirao filmove, pisao dramske tekstove i sudjelovao u novinskim člancima.
Svakog jutra težim izraditi izvanrednu biografiju koja bi bila od koristi, ako ne za bilo koga drugoga, barem za učenike u školi, jer oni, nažalost, moraju proučavati živote pisaca. Nedvojbeno bih bio najgori učenik jer tek moram savladati vlastitu životnu priču.
- Tijekom svog putovanja bavio sam se bezbrojnim zanimanjima: bio sam zidarski pomoćnik, fizički radnik u pivovari, portir na doku, mornar, kazališni redatelj i radio sam na vodovodnim i kanalizacijskim sustavima. Osim toga, imam iskustva s kompresorima, obradom drva i krovopokrivanjem. Nastupala sam u lutkarskom pozorištu, izrađivala lutke, vodila televizijsku emisiju, čak sam i boksala i stekla titulu prvaka Banata.Mika je imao niz interesa izvan poezije i nije se ograničio na jednu profesiju. Napredovao je na više polja, pa čak i kao bokser, gde je stekao titulu šampiona Banata.
Ovaj izvanredni pjesnik družio se s nekima od najfascinantnijih pojedinaca svog doba i često se okupljao s prijateljima u krčmi. Njegovo ime veže se za renomirani beogradski časopis “Posljednja šanska”, a bezbrojni su čitatelji zavoljeli njegovu poeziju kroz književnost koja se proučava u školama. Dugo su se priče o njemu širile poput urbanih legendi.Iznad svega, volio bih da sam kreiraš moju biografiju.Svojom osebujnom perspektivom, Mika Antić je rekao: “Bio bih vam zahvalan kada biste mogli sami kreirati moju biografiju. Tako ću doživjeti mnogo različitih života i biti najživlji među živima.
Unatoč njegovom značajnom utjecaju na književnost kroz njegove brojne knjige, izložbe slika, filmske projekte i dramske tekstove, kao i novinske članke, Mika je osjećao da mu još uvijek nedostaje prava biografija – ona koju bi on cijenio. Prenio je svoju težnju za stvaranjem “izvrsne biografije” koja bi bila korisna, ako ništa drugo, za učenike, jer smatra da je važno da razumiju život pisca.
Mika Antić, poznat po „Plavom čuperku“, ostavio je neizbrisiv trag u srpskoj književnosti i dirnuo nas u srca.U svom govoru djeci, rekao je: “Moje pjesme nisu istinske pjesme; one su pisma upućena svakome od vas. Riječi nisu sadržane samo u ovom tekstu; one služe samo kao ključevi za otvaranje vrata koja skrivaju poezija—poezija koja je proživljena, dovršena i o kojoj se više puta govori—koja čeka da je netko objavi.Sa 16 godina skladao je svoju prvu pjesmu.
- Mika Antić, kojeg često nazivaju vječitim dječakom domaće poezije, često je za sebe govorio da je najgori učenik, smatrajući da tek treba u potpunosti shvatiti lekcije života. Njegovi književni doprinosi donijeli su mu mnoga priznanja, uključujući dvije nagrade “Neven” – jednu kao priznanje za životno djelo u dječjoj poeziji – kao i Goranovu nagradu, Sterijinu nagradu, Zlatnu arenu za filmski scenarij, Oslobođenje Vojvodine nagradu i Sedmojulsku nagradu Srbije. Uz to, odlikovan je i Ordenom zasluga za narod. Ovo izvanredno putovanje moglo bi lako ispuniti nebrojene stranice. Mika je bio i urednik lista “Ritam” te urednik Zmajevog časopisa “Neven.
Sa samo 16 godina objavio je 1948. svoju nastupnu pjesmu koja se pojavila u beogradskom časopisu “Mladost”. Naknadno, dvije godine kasnije, izdaje svoju prvu zbirku poezije pod nazivom „Izgovoreno za proljeće.Mika je od 1954. godine bio novinar novosadskog “Dnevnika”, au novinsko-izdavačkom zavodu “Forum” nastavio je da radi uz kraće prekide sve do prerane smrti u 54. godini.
Za kafanskim stolom izjavljivao je ljubav Miri Stupici. Nakon smrti supruga Bojana Stupice, glumica Mira Stupica nastojala se izboriti s depresijom koja ju je prijetila uhvatiti u ruke svim poslovnim prilikama koje su joj se ukazale.Godine 1971. bližila se ponoć kada sam sreo Miku Antića za hotelskim stolom na Petrovaradinskoj tvrđavi, nakon intenzivnog snimanja ljubavne scene s Batom Živojinovićem za film “Doručak s đavolom”. Mika i ja bili smo prvi došljaci.Trenutak šutnje od iscrpljenosti, samo pregršt riječi.
– Ta ljubavna scena s Batom je bila sasvim dobra. – Stvarno tako misliš? – Da, bilo je izvrsno. Kako se osjećate kada poljubite svog partnera? – Iskreno, ne osjećam ništa. Usredotočen sam na svoj posao. Satima sam stajala na jednoj nozi, osjećajući se ukočeno. Vjetar je bio leden i brinula sam se kako će moj crveni nos izgledati na platnu. – Jeste li slobodni? Postoji li netko u tvom životu? – Ne, ne viđam se ni s kim. – Zaljubljen sam, znaš. Ne mogu a da se ne nasmiješim. – To je super za tebe. – Zaljubljen sam u tebe. – Šališ se? – Ne šalim se. Zaista jesam.Ostajem tih, ne znam koje riječi da izrazim; moja me ljubav prema njemu tjera da oprezno koračam. Hvatam njegovu ruku.
Dragi moj, jedva sam izdržao jednog genija; Definitivno ne bih mogao podnijeti drugu.Šutim o alkoholu. Gleda u mene dok pije.- Vidite, ne mogu funkcionirati ako nisam zaljubljen. Zahvalan sam što je problem identificirao na tako širok način. – U blizini ima bezbroj lijepih žena; samo ih pogledaj i svi ti se dive. – Istina, ali moje srce pripada tebi. – I ja tako, Miko – odgovaram toplo i prijateljski.Namršteno je shvatio situaciju. Stolu je prišao novinar Tika Ilić.
– Izjave ljubavi koje slučajno čujem prilično su razotkrivajuće; jasno je tko je u koga zaljubljen. – “Zaljubljen sam u Miru Stupicu!” – uzvikuje Mika, očito frustriran. Srećom, restoran je pust. Tika uskoči da ga umiri. – “Nije to ništa novo; svi mi gajimo osjećaje prema Miri Stupici od mladosti, a kao što vidite, svi smo to preživjeli, pa ćete i vi. Osim toga, pjesnici znaju biti prilično nepovjerljivi.” Mika u naletu bijesa izvlači papir i piše: – “Miroslav Antić je zaljubljen u Miru Stupicu”, potpisujući se kao Miroslav Antić. – “Iscrpljen sam, djeco. Idem u krevet; sutra ću imati ozbiljne podočnjake.
- Ostavljam papir na stolu. Od tada su prošla dva desetljeća. Mikea nema već neko vrijeme. Zove me Petar Slovenski: “Svratit ću da isporučim nešto što vam šalje naš zajednički prijatelj Tika Ilić.” Dok ga pregledavam, čitam i smiješim se, mislim si — hvala bogu za Tiku. Pa, i ja ću se toga držati; Planiram ga sačuvati za svoju unuku Miju da se može pohvaliti kako je veliki pjesnik svojedobno obožavao njezinu baku, makar samo jednu večer”, zapisala je u svojoj knjizi Mira Stupica.
Otišao je s zlatnim prahom na rukama.Istog dana kada mu je uručena nagrada Avnojeva, Mika je preminuo u bašti svoje kuće u ulici Mihaila Babinka u Novom Sadu. Do tog trenutka bio je teško bolestan od raka čeljusti, zbog čega mu je kirurški odstranjen dio jezika.
Rečeno je da se češnjak jako borio s gubitkom sposobnosti govora. Proživljavao je značajne poteškoće i često se okretao alkoholu, ali se slikanju prepustio s gotovo neobičnim žarom. Tijekom tog razdoblja proizveo je niz zadivljujućih slika suncokreta koje je nazvao “Boje sunca”. Miješanjem okera sa zlatnom prašinom, Mika je postigla izvanrednu nijansu. Na kraju, Mika je preminuo sa zlatnim prahom na rukama! Unatoč pokušajima da očisti svoje ruke, zlatna prašina ostala je tvrdoglavo netaknuta.Pjesnik je počivao na odru, a ruke su mu blistale poput figure iz biblijske priče. Sa zlatnim rukama, Mika je prešao u zagrobni život, utjelovljujući simboliku koju je ova izvanredna osoba uistinu zaslužila.
Svoj posljednji zahtjev upisao je na list papira.U noći njegove smrti, susjed po imenu Duda dobio je pismo ispisano Mikinim urednim pismom. Pjesnikov posljednji zahtjev bio je jedinstven: da bude pošteđen zamornih formalnosti i dosadnih počasti.- Dopustite da se pročita “Besmrtna pjesma” kad me izvedu. Kad dođe vrijeme za moj ukop, neka izvedu Tugomir ili Janika Balaž “Pirav manga korkoro”. Nisu dopušteni nikakvi govori u moje ime – navedeno je.Čak i sada, njegove pjesme, pjesme i priče odražavaju umjetnika koji je stvarao s istinskom autentičnošću i jedinstvenim duhom.
