Ljubiša Samardžić je definitivno jedan od najboljih glumaca u istoriji kinematografije sa ovih prostora. Njegovi filmovi i TV serije se i dan danas jako rado gledaju. Danas se bavimo sa njegovim privatnim životom.
Ljubiša Samardžić, rođen 19. studenoga 1936. u Skoplju, pojavio se kao istaknuta ličnost jugoslavenske kinematografije, ostavivši neizbrisiv trag kao glumac, redatelj i producent. Njegovi su doprinosi bili toliko značajni da je bilo gotovo nezamislivo zamisliti bilo kakvo postignuće bez njegova angažmana. Njegovi nezaboravni stihovi i danas odjekuju. Podrijetlom iz obitelji rudara zaposlenih u rudniku “Jelašnica” kod Niške Banje, ova kultna figura oživjela je likove poput Šurde, Boška s Petlovog brda i privremenog tate.
Poznat po nadimku Smoky, ovaj je pojedinac dobio obilje pohvala kao priznanje za svoj izniman doprinos. Jednako zadivljujuća je njegova životna priča koju bi mnogi opisali kao filmsku.
Ljubiša je odrastao u obitelji koja se bavila rudarstvom i proživio djetinjstvo obilježeno ekonomskim poteškoćama.
Otac Drago je bio zaposlen u rudniku “Jelašnica”, koji se nalazi samo pet kilometara od našeg prebivališta u Niškoj Banji. Njegovo zanimanje jamskog tehničara zahtijevalo je golem fizički napor, a svaki dinar koji je zaradio bio je potvrda njegovog neumornog truda. Nažalost, danak koji je njegov rad utjecao na njegovo zdravlje pokazao se štetnim i on je preminuo 1948. godine. To nam je ostavilo skromnu obiteljsku mirovinu koja je, prema tadašnjem raspoloženju, bila jedva dovoljna za podmirivanje osnovnih životnih potreba, a kamoli osigurati udoban život.
U svom intervjuu za TV Vijesti iz 1973. godine, kako je dokumentirao Yugopapir, prisjetio se kako je njegova majka ulagala nemilosrdne napore da osigura posao, ali su se njezini napori pokazali uzaludnim. Baveći se preprodajom predmeta i pletenjem, uspijevala ih je uzdržavati skromnom zaradom. Unatoč svojoj skromnoj rudarskoj mirovini, ostala je njegov nepokolebljiv izvor podrške i divljenja, čak i nakon preranog gubitka oca.
Nakon što je moj otac preminuo u dobi od nepunih devet godina, teret siromaštva teško me je opteretio, a kako sam rastao, moja želja da pomažem majci i pridonosim prihodima našeg kućanstva se pojačala.
U vrijeme akademskih pauza posvetio sam se asistiranju stricu u servisu pisaćih mašina i radu portira u cijenjenom hotelu “Srbija”. Iako su ta iskustva donekle pomogla, glumac je priznao da su bila nedovoljna. Njegovo izazovno odrastanje usadilo mu je uvjerenje da je rad jedini put za egzistenciju i da je imperativ poštovati svako zanimanje.
U svojoj prirodnoj snalažljivosti, majka je imala sjajnu ideju: otvoriti slastičarnicu. Mali gradić Niška Banja imao je samo jednu slastičarnicu, što se pokazalo neadekvatnim, posebno u ljetnoj sezoni kada su gosti hrlili u ovo područje. Unatoč tome što je već imala punu platu obaveza, odlučila je krenuti na put priprema za majstorski ispit.
S oštrom sviješću o našoj teškoj situaciji i spoznajom da je to naš jedini način preživljavanja, jedan je inženjer brzo položio ispit. Brzo je magistrirala i dobila mjesto u lokalu koji se nalazi u sklopu Milenkovićeve palate, tačnije u sklopu hotela “Partizan”. To je označilo početak našeg radnog puta…
Na novom radnom mjestu povjerena mi je odgovornost da budem glavni fizičar, primarna pokretačka snaga. U prijateljskim utakmicama sa svojim saputnicima Borom Japnecom, Đokom Ćuretom, Batom Šonom, Jugom Sirdljugom, dok smo šutali loptu na grčkoj livadi i kupali se u Ženevi, našem voljenom mjestu na Nišavi, vrijeme kao da je izmicalo. No, suočen s potrebom za uzdržavanjem obitelji, odlučio se upustiti u posao, osiguravajući svakodnevnu zalihu leda.
Svaki dan sam skupljao prazne vreće i odlazio u “Albatnicu”, koja se nalazila kilometar i po od niške Civilne bolnice, po ledenice.
S vrećama koje su nosile teret na mojim ramenima, krenuo sam prema tramvajskoj stanici, susrećući se s novim izazovima po dolasku. Pojavila se dilema: ili krišom prenijeti led na tramvaj ili potražiti suosjećajnog konduktera koji bi mi omogućio prolaz. Dirigent, iako često optuživan da je buntovnik, klonio se sukoba i radije je izbjegavao sukob.
Dok su putnici izražavali svoje prosvjede, kondukter je odmah zaustavio tramvaj, što je dovelo do intenzivnih rasprava, pa čak i fizičkih obračuna kada su vlasti stigle.
Iako nikad nisam volio tučnjavu, kružile su glasine da sam bio na glasu kao pravi odmetnik. Čak sam u tom periodu upisao i školu boksa uz Bracu Lozanovića. Nastupao sam u poluteškoj kategoriji za drugu ekipu, često sparingujući sa Cvetičaninom, koji je danas direktor Pozorišta lutaka u Nišu. U međuvremenu je moja majka odlučila proširiti naš posao. Osim naših kolača, sladoleda i limunade, počeli smo proizvoditi i prodavati kiflice, mlijeko i bijelu kavu. Te su se rasprave odvijale kod kuće, koja je bila prilično udaljena od slastičarne. Stoga bismo svako jutro moja sestra, mlađi brat i ja šetali parkom noseći kante, tave i lonce pune raznih stvari. Šira javnost me prije svega znala po nadimku Smoky koji sam stekla zahvaljujući ulozi koju sam igrala. U filmu redatelja Boštjana Hladnika tumačio sam jednog od dvoje prijatelja na odmoru koji susreću djevojku (Milena Dravić) odjevenu samo u kaput i bikini. Tvrdila je da su joj ukrali novac i odjeću dok se kupala.
Pridruživši im se, upušta se u neke intimne trenutke s obje osobe dok oni počinju krasti u njezino ime. Tu ulogu Samardžić je reprizirao četiri godine kasnije u televizijskoj seriji “Smoki”.
