U spomen na talentiranog mladog učenika Andriju Čikića, koji je preminuo tijekom školovanja u OŠ “Vladislav Ribnikar”, Glazbena škola Josipa Slavenskog priredila je koncert u Zakladi Ilije M. Kolca. Ovaj događaj održan je u čast njegova sjećanja i predstavljanja glazbenog talenta učenika škole.
Inicijalna skladba koja je odsvirana na početku koncerta bila je “Emocije”, koja je nagrađena prvom nagradom na Republičkom natjecanju glazbenog stvaralaštva “Deca kompozitori”. Skladbu je izveo Andrijin vršnjak Đorđe Ilić. Koncert je zaključen izvedbom Opela u f-molu Stevana Mokranjca, koju je otpjevao zbor učenika Gimnazije, uz solo đakona Nikolaja Vukovića.
Nakon koncerta, Suzana Stanković Čikić, Andrijina majka, puna je emocija iznijela svoja razmišljanja. Izrazila je ponos na sjajan nastup djece te napomenula da mnoge od njih poznaje iz škole. Posebno je bila ponosna što je njen sin prijatelj s tako talentiranim osobama. Nastup zbora bio je veličanstven, a cijela je publika osjetila ljepotu i pozitivu u zraku. Iako je bio prisutan niz emocija, neosporno je da su ovi mladi ljudi igrali fantastično.
Dok su se te večeri svi okupili, fotografija ozarenog Andrije ponosno je stajala iznad pozornice i budnim okom promatrala sve prisutne. Mnogi su prisutni primijetili da je fotografija poslužila kao izvor inspiracije za mlade glazbenike koji su se okupili kako bi odali počast njemu i njegovoj glazbenoj ostavštini. Dok sam gledala scenu kako se odvija, nisam mogla a da ne zamislim kako je Andrija tu s njima. Upravo je u ovoj dvorani prvi put zaigrao sa samo deset-jedanaest godina. Andrija je oduvijek bio društveno i živahno dijete, širokog spektra emocija i interesa. Dok sam bacila pogled na njegovu fotografiju na ekranu iznad pozornice, učinilo mi se da bi bio ponosan na svoje prijatelje. Vjerujem da je ta fotografija poslužila kao poticaj svim ljudima koji su se te večeri okupili na nastupu njemu u čast. To mi je svakako dalo osjećaj hrabrosti. Dobila sam bezbrojna pisma od ljudi iz cijeloga svijeta, i mladih i starih, koji su bili inspirirani Andrijom.
Kažu mi da ih je motivirao da marljivo rade i pozitivno utječu na svoje živote. Na Andrijin grob mladi su iz stranih zemalja slali pisma, ukazujući da im on služi kao izvor inspiracije i potpore. Što se mene tiče, ovdje sam da pružim dodatnu podršku njegovoj ostavštini. Suzana je ispričala kako je ponosna na tri glazbene nagrade koje nose ime njezina sina, iako je izrazila i želju da se te nagrade dodjeljuju još dok je on živ. Ispunjena sam neizmjernim ponosom i dubokom tugom što su tri nagrade nazvane u Andrijinu čast. Iako sam se nadala da će takvo priznanje stići kasnije u životu, nakon što je posegnuo za zvijezdama i ispunio svoje snove, ne mogu a da ne budem ponosna na sve što je postigao sa samo četrnaest godina. Andrija je živio i disao glazbu, umjetnost i fotografiju. Tri nagrade sada nose njegovo ime, a ja pucam od ponosa. Na događaju na kojem su bile uzburkane emocije, Andrijini prijatelji i drugari bili su dirnuti Suzaninom ljubaznošću koja je sa svima ljubazno razgovarala. Unatoč svojoj boli, nastoji biti uzor svome sinu i dati mu primjer snage.
Ljudi me često ispituju kako se nosim sa svojom situacijom, ali moj odgovor je uvijek isti: ljubav prema Andriji je ono što me drži. Moja je jedina motivacija zaštititi ono što je postigao u tako mladoj dobi i potaknuti druge da slijede svoje strasti, baš kao što sam ga podržavao tijekom njegova života. I dalje pronalazim načine da se povežem s njim, prisjećajući se naših sjećanja i gledajući stare fotografije. Što je najvažnije, nosim ga sa sobom u srcu. Suzana je progovorila kako često posjećuje školu u kojoj joj je sin tragično stradao. Objašnjava da se unatoč bolnim sjećanjima koja tamo ostaju, osjeća prisiljenom vratiti se.
Dok prolazim pored škole, prožima me bol. To je mučno. Prilazim panou s fotografijama i gledam svaku sliku. Pokušavam se prisjetiti sjećanja na njegov izlazak iz ove škole sa smiješkom. Prošlo je pola godine, ali još uvijek je teško pomiriti se s tim… Jednostavno je previše za podnijeti.
