Kada se spomene koncept krvne osvete, mnogi ga instinktivno povezuju s ruralnim ili manje razvijenim zajednicama. Ova praksa, iako nije potpuno iskorijenjena s ovih prostora, obično podrazumijeva sukob između dvije porodice koji započinje smrću jednog člana jedne porodice, a zatim se nastavlja međusobnim ubijanjem članova, uglavnom muškaraca.Iako je posebno raširen u Crnoj Gori, postoje i primjeri koji pokazuju da se ovakvi slučajevi javljaju i na drugim područjima.Jedan takav slučaj koji je šokirao javnost dogodio se u Zenici sedamdesetih godina prošlog stoljeća i još uvijek je simbol ovog okrutnog čina.
Priča počinje tragedijom u kanjonu Morače krajem maja 1971. godine kada je Stipo Čalić iz Zenice upravljao kamionom čija je prikolica slučajno udarila u kabinu teretnjaka u kojem je bio dečak Milenko Pavlović koji je u toj nesreći izgubio život. Nakon istrage koja je utvrdila da nitko nije kriv za nesreću, Stipo je oslobođen optužbi. Međutim, Rajko Pavlović, otac stradalog dječaka, nije bio zadovoljan odlukom suda. Iako nije krivio Čalića za nesreću, njegova supruga, Crnogorka Višnja Pavlović, nije mogla prihvatiti to. Odlučila je preuzeti pravdu u svoje ruke i platiti za krvnu osvetu.
Uskoro je nagovorila Dragomira Dragana Bajčetu, mladog radnika na dnevnoj bazi kojeg je površno poznavala, da za 500.000 tadašnjih dinara izvrši osvetu ubistvom jedanaestogodišnjeg Bruna, sina Stipa Čalića. Prema tvrdnjama, čak je i otac stradalog dječaka, Rajko Pavlović, bio svjestan plana.
Višnja i Dragomir nisu bili zadovoljni samo ubistvom. Njihov zločin bio je izuzetno okrutan. Višnja je putovala iz Crne Gore u Zenicu, pretvarajući se da traži stan za svog sina, dok je zapravo smišljala zločin i pratila dječaka čije će ubistvo osvetiti smrt svog pastorka. Mjesecima je nadgledala dječaka, a zatim je otišla korak dalje. Ušla je u kuću Čalića, upoznala ih i prisluškivala. Anka Čalić, majka Bruna, kasnije je ispričala kako nije primijetila ništa sumnjivo do tog trenutka kada je Višnja zakucala na vrata.
“Jednog dana došla mi je žena, seljanka, skinula cipele i ušla unutra. Tražila je stan za sina. Bruno je kasnije dolazio kući više puta govoreći: ‘Mama, mama, vidio sam onu ženu. Povukla me za glavu i pitala jesi li ti Bruno?’ Kasnije je rekao da će doći da joj popravi džemper”, prisjećala se Anka u jednom intervjuu za portal “Herceg Bosna” 2011. godine.Bruno je često pričao majci o susretima s seljankom, a Anka je kasnije sebi prebacivala što nije ozbiljno shvatila te priče jer bi možda spriječila Višnju u njenom zločinu.
Anka je objasnila kako su Višnja i Dragomir nekoliko puta posjećivali njihov dom, navodno tražeći stan. Tokom tih posjeta upoznali su Bruna, saznali njegove navike, otkrili gdje ide u školu… Višnja je čak prisustvovala na groblju blizu škole, pravila se kao da želi razgovarati o školi s Brunom, a zatim ga je Dragomir brutalno ubio. Kada je Bruno nije došao kući na vrijeme, Anka je krenula prema školi i na putu susrela Višnju, ali ništa nije posumnjala. Godinama je poslije toga patila zbog neizmjernog bola.
Jedanaestogodišnji Bruno Čalić ubijen je sa devet uboda nožem.Višnja Pavlović uhapšena je u Pljevljima 42 sata nakon zločina, dok je Bajčeta priveden direktno iz kafane u Nikšiću. On se pred sudom kajao zbog svojih djela, dok Višnja nikada nije pokazala kajanje. Nakon emotivnog i šokantnog suđenja, oboje su osuđeni na smrtnu kaznu.
Treći sudionik, Rajko Pavlović, Višnjin suprug i otac djeteta stradalog u nesreći, osuđen je na 20 godina zatvora.Stipo, otac ubijenog dječaka, nekoliko je puta tražio dozvolu da posjeti zatvor i vidi ženu koja je na tako okrutan način ubila njegovog sina, ali mu je to uvijek bilo odbijeno. Prema jednoj priči, Stipo je jednom rekao da bi radije vidio da Bajčeta bude zatvoren umjesto smrtno kaž
