Rasprava o tome ko je svekrva Aleksandre Prijović intrigira domaću javnost već godinama. Iako mnogi fanovi ističu da je Zorica Nakić jedina svekrva koju Aleksandra može imati, s obzirom da je biološka majka Filipa Živojinovića, odnos između Aleksandre i Brene na neki način doživljava se kao svekrva i snaha. Koja od ove dve dame nosi titulu “Prijine svekrve” otkrićemo u nastavku…

 

  • Brena je, zajedno s Bobom, Filipa s ljubavlju njegovala kao vlastito dijete. Kada se Aleksandra pridružila njihovoj obitelji, Brena ju je srdačno prigrlila, baš kao i Zoricu. Brena je od tada, poput Zorice, aktivno uključena u čuvanje unučadi, a sa Aleksandrom Prijović razvila je divnu vezu.

Iako nije obavezno da se svekrva trudi uspostaviti što bližu vezu sa suprugovom obitelji, kako sama Aleksandra priznaje, obje su svekrve na pravom mjestu. Aleksandri je oduvijek bilo izazovno uspoređivati ​​odnose s objema svekrvama koje jednako poštuje i voli. U intervjuu za Scandal!

 

Aleksandra je ispričala: “Brener i Bob bili su mi nevjerojatni i prije veze s Filipom, a pogotovo sada kada smo obitelj.” Nadalje se osvrnula na svoj odnos s Brenom i Zoricom, rekavši: “Teško je odgovoriti na to pitanje jer sam s objema u stalnoj komunikaciji. I Brena i Zorica se trude biti prisutne i ja ih cijenim takve kakve jesu. sastavni dio moje obitelji.” Ovim riječima Prija je neizravno iskazala svoju naklonost objema svekrvama, ističući njihovu nepokolebljivu podršku.

BONUS TEKST:

U svetu koji neprekidno juri i promenama koje se dešavaju brzinom svetlosti, često zaboravljamo da zastanemo i udahnemo. Svet oko nas je prepun buke, informacija i obaveza koje nas neprestano izazivaju da budemo brži, bolji, uspešniji. U toj žestokoj trci, često gubimo dodir sa sobom, sa svojim najdubljim osećajima i potrebama.

U takvom okruženju, sve je važnije nego ikad pronaći vreme za duboki unutrašnji mir. Pronaći vreme za sebe, za tišinu, za trenutke kada možemo samo biti, bez obaveza, bez očekivanja. To su trenuci koji nas podsećaju na našu ljudskost, na našu suštinu, na ono što zaista jesmo ispod svih maski koje nosimo.

Odlazak u prirodu može biti jedan od načina da se povežemo sa tim unutrašnjim mirom. Kada hodamo šumom ili sedimo pored reke, osluškujemo zvuke prirode, osećamo miris svežeg vazduha, to nas vraća u harmoniju sa prirodnim ritmovima života. Tada shvatamo da smo deo nečeg većeg, da smo deo čitavog univerzuma koji teče u skladu sa svojim tokom.

Pored prirode, važno je pronaći vreme za meditaciju ili duboko disanje, praktikovati jogu ili jednostavno sedeti u tišini i posmatrati svoje misli kako dolaze i odlaze. Ti trenuci prisutnosti u sadašnjem trenutku donose nam smirenost i jasnoću uma. Tada postajemo svesni svojih emocija, svojih potreba i svojih ciljeva.

Naravno, unutrašnji mir ne dolazi preko noći i zahteva redovnu praksu. Potrebno je izdvojiti vreme svakog dana, čak i ako je to samo nekoliko minuta, kako bismo se povezali sa sobom i sa svojim unutrašnjim bićem. Važno je da budemo strpljivi sa sobom i da prihvatimo da je put ka unutrašnjem miru proces, a ne cilj koji se postiže preko noći.

Kada uspemo da pronađemo taj unutrašnji mir, sve ostalo dolazi u ravnotežu. Naši odnosi postaju ispunjeniji, naša energija se obnavlja, a naša sposobnost da se nosimo sa izazovima života postaje jača. Naučimo da cenimo male stvari, da budemo zahvalni za svaki dah koji udišemo, za svaki trenutak koji imamo.

U svetu koji neprestano traži od nas da budemo više, važno je da se setimo da smo dovoljni baš takvi kakvi jesmo. Unutrašnji mir nije rezervisan samo za neke posebne trenutke ili ljude, već je on prisutan u svakom od nas, samo čeka da ga otkrijemo.

 

 

 

 

Preporučeno